Page 12 - Margaret Atwood - Sluškinjina priča

Tako. Ako zanemarim detalje, ta bi prostorija mogla biti soba u

fakultetskoj zgradi za manje ugledne goste ili nekadašnja
pansionska soba za žene skromnih mogućnosti. Tako danas mi
živimo. Mogućnosti su skromnije - za one među nama kojima se još

pružaju mogućnosti.
No, stolicu, sunce, cvijeće: njih ne treba zanemariti. Živa sam,

živim, dišem, pružam šaku, neotvorenu, kroz prozor, na sunce. Ovo
nije zatvor već čast, kako kaže Tetka Lydia, zaljubljena u

isključivost.

* * *

Zvoni zvono što mjeri vrijeme. Ovdje se vrijeme mjeri zvonima
kao nekada u ženskim samostanima. I kao u ženskim samostanima,

zrcala ima malo.
Dižem se sa stolice, pokrećem prema suncu noge u crvenim
cipelama, ravnih peta, ne za ples nego za čuvanje kičme. Na krevetu

su crvene rukavice. Podižem ih, navlačim na ruke, prst po prst. Sve
osim krila oko mog lica je crveno: boja krvi koja nas određuje.

Suknja dopire do gležanja, široka, nabrana, skupljena u ravni
oplećak koji se proteže preko prsa, širokih rukava. Bijela krila
također su dio službene odjeće; moraju nam onemogućiti gledanje,

ali i drugima da nas vide. Nikada nisam dobro izgledala u crvenom,
to nije moja boja. Dižem košaru za kupovinu i vješam je na ruku.

Vrata sobe - ne moje sobe, neću reći moje - nisu zaključana. Ne
mogu se, zapravo, ni pošteno zatvoriti. Izlazim na ulašteni hodnik s

uskim sagom po sredini, prljavoružičaste boje. Poput staze kroz
šumu, poput kraljevskog saga, pokazuje mi put.

Sag zavija i spušta se prednjim stubištem, i ja ga slijedim, s
jednom rukom na ogradi, nekadašnjem stablu istokarenom u
nekom drugom stoljeću, ulaštenom do topla sjaja. Kuća je iz kasnog

viktorijanskog razdoblja, obiteljska kuća, građena za veliku bogatu
obitelj. U hodniku je starinski sat u drvenom ormariću, koji škrto

udjeljuje vrijeme, pa vrata koja vode u majčinski toplu dnevnu sobu