Page 9 - Margaret Atwood - Sluškinjina priča

kožnatih pojasova.

Doduše, nisu imale revolvere, ni njima nisu povjeravali
revolvere. Revolveri su bili za stražare koje su posebno birali iz
redova Anđela. Stražari nisu smjeli ulaziti u zgradu osim na poziv, a

mi nismo smjele van, osim na šetnju, dvaput na dan, dvije po dvije,
oko ragbijaškog igrališta, sada okruženog ogradom od čelične

mreže, na vrhu osigurane bodljikavom žicom. Anđeli su stajali iza
mreže, s leđima prema nama. Pobuđivali su strah u nama, ali ne

samo to. Kad bi barem pogledali. Kad bismo barem mogle s njima
razgovarati. Nešto bi se razmijenilo, mislile smo, sklopila nekakva

nagodba, dao ustupak za ustupak, još smo posjedovale svoje tijelo.
Puke maštarije.
Naučile smo šaptati gotovo bešumno. U polumraku smo mogle

pružiti ruke, dok Tetke nisu gledale, te preko međuprostora
dotaknuti jedna drugoj šaku. Naučile smo čitati s usana, s glavama

položenim na krevetima i okrenutim ustranu promatrajući jedna
drugoj usta. Tako smo razmijeniLežimena, od kreveta do kreveta:

Alma. Janine. Dolores. Moira. June.