Page 11 - Margaret Atwood - Sluškinjina priča

2

Stolica, stol, svjetiljka. Iznad njih, na bijelom stropu, reljefni
ornament u obliku vijenca, a u sredini praznina, prežbukana, poput
lica s kojega su iščupali oko. Zacijelo je ondje bio luster, nekoć.

Uklonili su sve na što bi se moglo privezati uže.
Prozor, dvije bijele zavjese. Ispod prozora klupica s jastučićem.

Kad se odškrine prozor - može se samo odškrinuti - ulazi zrak i
pomiče zavjese. Mogu sjediti na stolici ili klupici skrštenih ruku i to

promatrati. I sunce prodire kroz prozor i osvjetljava drveni pod
uskih pruga, sjajno ulašten. Osjećam zadah laštila. Na podu je

prostirka, ovalna, od obrubljenih krpica. Upravo im se to sviđa:
narodna umjetnost, starinska, djelo žena izrađeno u slobodno
vrijeme od stvari koje se više ne mogu upotrijebiti. Povratak

tradicionalnim vrijednostima. Čuvaj, pa nećeš poželjeti. Mene
čuvaju. Zašto onda želim?

Na zidu iznad stolice slika, uokvirena ali bez stakla: prikaz
cvijeća, modre perunike, akvarel. Cvijeće još nije zabranjeno. Ima li

svaka od nas istu sliku, istu stolicu, iste bijele zavjese, pitam se.
Službeni inventar?

Zamisli da si u vojsci, govorila je Tetka Lydia.
Krevet. Za jednu osobu, madrac srednje tvrd, prekriven
vunenim pokrivačem. U krevetu se ništa ne događa, samo se spava

ili ne spava. Trudim se da ne razmišljam previše. Sada sve mora biti
racionirano, pa i misli. O mnogo čemu se i ne da razmišljati.

Razmišljanje ti može upropastiti izglede, a ja kanim izdržati. Znam
zašto nema stakla na akvarelu s modrim perunikama i zašto se

prozor može samo odškrinuti i zašto je staklo na njemu armirano.
Ne boje se našeg bijega. Ne bismo dospjele daleko. Boje se drugih

načina bijega, traženja utočišta u sebi, ako nam se pruži povoljna
prilika.