Page 13 - Margaret Atwood - Sluškinjina priča

s prednje strane sa svojim nijansama i natruhama boje puti.

Dnevna soba, u kojoj se sjedi, u kojoj ja nikada ne sjedim, nego
samo stojim ili klečim. Na kraju hodnika, iznad ulaznih vrata,
smješten je lepezasti prozor od obojena stakla: cvijeće, crveno i

plavo.
Ostaje zrcalo, na zidu u hodniku. Zakrenem li glavu tako da mi

bijela krila što uokviruju lice usmjere pogled prema njemu, mogu
ga vidjeti dok silazim stubištem, okruglo, konveksno, veliko

ogledalo, nalik na riblje oko, i sebe u njemu poput izobličene sjene,
nekakvu parodiju, lik iz bajke u crvenu plaštu, kako silazim prema

trenutku nehaja koji je isti kao opasnost. Sestra, umočena u krv.
Na dnu stubišta je stalak za šešire i kišobrane, savijeno drvo,
duge zaobljene drvene šipke, pri vrhu blago svinute u kuke u obliku

mladih perastih listova paprati. U njemu je nekoliko kišobrana: crni
za Zapovjednika, plavi za Zapovjednikovu Suprugu, a jedan, crveni,

dodijeljen je meni. Crveni kišobran ostavljam na stalku, jer vidim
kroz prozor da je dan sunčan. Pitam se je li Zapovjednikova

Supruga u dnevnoj sobi. Ona ne sjedi uvijek. Katkada je čujem kako
korača naprijed-natrag, jedan teški pa jedan lagani korak, uz

prigušeno lupkanje njezina štapa na prljavoružičastu sagu.

* * *

Prolazim hodnikom mimo vrata dnevne sobe i vrata što vode u

blagovaonicu, pa otvaram vrata na kraju hodnika i ulazim u
kuhinju. Tu se više ne osjeća zadah laštila za namještaj. Unutra je

Rita, stoji za kuhinjskim stolom, odozgo obloženim bijelim,
okrhnutim emajlom. Odjevena je u haljinu kakvu obično nose

Marthe, zagasitozelenu poput kirurške kute nekadašnjih vremena.
Haljina je vrlo nalik na moju, duga je i sve skriva, ali ima pregaču i
nema bijela krila i koprenu. Stavlja koprenu kad ide van, ali nikoga

ne brine ako netko vidi Marthino lice. Rukavi su joj zasukani do
lakta, pa se vide njezine tamne ruke. Priprema kruh, lupa tijesto da

bi ga naposljetku još malo mijesila i oblikovala u hljebove.