Page 113 - Meša Selimović - Tvrđava

vjerujuci, kao da je sala, cudan nesporazum i uskoro ce sve proci, on nije
dobro cuo, ili cu reci da sam se salio, izvinicu se, a on ce me izgrditi, i svijet ce
opet biti uspostavljen u svom poznatom redu. Ali nista nije prolazilo,
izglobljenost je ostala, poremecenost je trajna, a on nema lijeka za to
nepoznato stanje.

Nasao je samo staru, pohabanu rijec, okusanu bezbroj puta, ali je i ona
zvucala neuvjerljivo:

- Pokajaces se za to, Ahmete Sabo!
- Gore bih se pokajao da te poslusam.

Vise zaista nije imao sta da kaze. Cutao je i zurio u mene, izgubljen, a kad
dodje sebi, mogao bi samo da me ubije, ili da ode.

Otisao sam ja, ostavivsi ga ukocenog na kisi, pod kestenom, i nisam se
okrenuo da vidim je li pao mrtav od kapi. Kamo srece! Bilo bi divno da se
pretvori u kamen i da vjecno ostane pod kestenom, nepomican, kao spomenik
vjernosti koja nista ne razumije. Bilo bi divno, bio bi to spas, jer me ledeni grc
uhvatio u srcu cim sam se odvojio od njega.

Pred njim nisam osjecao strah, sam sa sobom sturao sam se s nogu.

Lijepo, ponio si se junacki, sad ces to platiti.

Ali se nisam kajao, nisam mogao, a strah neka cini svoje.

Ne mogu biti neposten, a ne mogu biti hrabar. Onda cu stradati u strahu a
posteno. Nisam znao da se i to moze.

Mahmut me sacekao na kraju sokaka.

- Ruzno vrijeme, srecom.

Nije ni slutio kako je ruzno vrijeme, ali zasto: srecom ?

- Zato sto brzo zavrsiste razgovor.
- Meni se ucinilo dugo.
- Sta je htio?
- Nudi mi posao.
- To je dobro.
- Ali da zapisem sve sto Ramiz govori u dzamiji.
- To ne valja.
- Poslao ga je Dzemal Zafranija.
- I sta si rekao?
- Rekao sam: necu.
- Pogrijesio si. Trebalo je da kazes: ne mogu, nemam kad, bolestan sam,
imam kijavicu, zena mi je sama, ruka mi je otekla, a ne: necu.
- Rekao sam sto sam rekao. Mogu li sad vratiti rijec?