Page 108 - Meša Selimović - Tvrđava

dusa. A ne volim ni ljetnju zegu, nisi nizasta. Ima li gdjegod na zemlji kraj gdje
je uvijek proljece?
- Ne znam. Mozda i ima.
- Ja nisam vidio. A da znam, isao bih tamo da zivim. Ovako, nevolja. Ili te
sunce przi, ili te zima reze. Ruzno. Narocito kad je omorina. Da izludis. Eto,
sinoc, ja legao, a ono pritislo, vidim, promijenice se vrijeme, ne mogu da
disem, ne mogu da spavam, a kasno je da izadjem na sokak. Zena stenje,
hukce, prevrce se. Smiri se, bog te ne ubio, kazem joj. Taman mi san na oci, a
ti me probudis.

Prevrcem se od muke, veli, vidis kakvo je vrijeme, udavi. I ja, sta cu, vidim, od
sna nema nista, oci ko fildzani, mozak se uzburljao, pa pustim mislima na
volju, otjerati ih svakako ne mogu. Pa mislim, koliko li ljudi u ovom gradu sad
ovako gleda u mrak, bez sna, kao ja, koliko li spava, koliko, da oprostis, nesto
radi, koliko se s dusom rastaje, koliko li se radja. Koliko se radja! I eto, dodje
mi nesto da sracunam koliko je stanovinika u gradu bilo prije godinu dana,
koliko ce biti kroz godinu, dvije. Misli mi se brkaju i preplicu, kao kucine,
nikako ih razmrsiti, pa ustanem, upalim svtjecu i pocnem da racunam, na
olovku. I evo kako je ispalo: u nasoj kasabi ima oko sest hiljada domova, sa po
troje djece, otprilike. Djeca za tri godine otezaju po tri oke. Osamnaest hiljada
djece, puta tri oke, to je pedeset cetiri hiljade oka ljudskog mesa.

Moja zacudjena misao je zastala nad tom ogromnom gomilom ljudskog mesa
koja poraste za godinu dana.

Nasmijao sam se:

- Pobogu, racunas ih na oke, kao janjce!
- Nisu to janjci, vec djeca, u tome i jest ono! I svake godine rastu, i svake
godine dolaze nova. Zetva moze omanuti, ali ljudski porod nece. Sad ih je
osamnaest hiljiada, razumijes li?
- Razumijem to za djecu, ali tebe ne razumijem.

Otresao je kisu s brade, i s mokrih rukava, i nezadovoljno zamahao glavom sto
ga ne razumijem.

- Evo sta mi je palo na um: djece ima visa nego odraslih. A roditelji su obicno
slabi prema djeci. Pazi sad: kad bi neko imao novaca, kad bi kupio nesto sto je
za djecu, pa to rasprodao, lijepe bi pare zaradio.
- Kad bi, kad bi! Okani se mastanja, molim te.
- Nije ovo nikakvo mastanje. Uskoro ce vasar u Visegradu, i moglo bi se kupiti
nekoliko tovara djecijih svirala. Po paru komad. Ako bi se uzelo tri hiljade, pa
dobro, dvije hiljade, to je dvije hiljade para ciste zarade. Ko ne bi dao dvije
pare za svoje dijete?
- Ima precih stvari nego sto su svirale djeci.
- Pa, kad ne mogu stogod prece, ljudi ce kupiti svirale.