Page 116 - Meša Selimović - Tvrđava

Bio sam ljut zbog ovoga sto cini, i zacudjen sto ismijavanje prima kao salu.
Hvalili su, toboze, njegovu pamet, kako se samo sjetio djece i svirala, a
nijednom trgovcu to nije palo na um, pitali ga kakav je novi posao smislio, da
se oni u to ne upustaju, jer je s njim tesko izaci na kraj, preporucivali su mu
da proda ducan, nije on za male poslove, i cudili se sto je dosad krio svoje
sposobnosti.

Oznojen, zagrijan picem, ponesen srecom, Mahmut se prijateljski povjeravao
ljudima, da ga je dugo pratila nesreca, a kad se nesreca uzme na zub, badava
ti je i pamet i sposobnost, nista ti za rukom ne polazi. Ali se namjerio na
dobrog covjeka koji je vidio sta on vrijedi, i kao da je cini odmah nestalo. Sad
je stao na svoje noge, na malu stopu, doduse, ali stao, nasao je oslonac, i
nada se da je kobi nestalo, zato sto mu je jedan covjek povjerovao. Niko ne
zna, mozda samo on, kolika je to pomoc, kad ti neko povjeruje. Kao da ti srce
osnazi, kao da ti kicmu ucvrsti. Smislio je nekoliko poslova, dobro ih je smislio,
i nada se da ce uspjeti. U poslovima nikome nece smetati, toga neka se niko
ne boji. Svakome ce pomoci i savjetom i novcem, koliko bude mogao, jer zeli
da sa svima bude dobro i da sa svakim zivi u ljubavi.

U zadimljenoj kafani ljudi su se glasno smijali, udarali ga po mrsavim
ramenima da se povijao kao sibljika, i posprdno zahvaljivali na dobroti i
velikodusnosti.

Smucilo mi se.

- Hajdemo - zvao sam ga. - Dosta je bilo.
- Nije dosta. Ne mogu ostaviti ljude danas.

A onda mi je isaptao, lukavo namigujuci, da su mu sada ovi ljudi potrebni,
zbog poslova. Pomoci ce i oni njemu, i on njima, zaradice pare. Nije mu zbog
para, vec zbog drugih stvari. Kojih stvari? Kojekakvih. Svako nosi ponesto na
dusi. Pa eto, kako da kaze, prijatelji smo, sto da krije od mene: mora zaraditi
da zacepi usta onom psu. Kojem psu? Svome zetu, karadjoz se njime ozetio.
Kad mu se kci udala, Mahmut je obecao bisernu grivnu i struku dukata, bilo je
to prije onoga, dok je mislio da ce cio zivot provesti u gradu, i da ce se
obogatiti. Zet je trazio, zato je obecao. Ako uzimam ruznu, ne moram golu,
rekao je otvoreno. A nije bila ruzna, bog mu je svjedok, licila je na majku.
Bisere kupio, dukate nije mogao, zbog onoga, i zet mu krv popi. Grdi ih, kune
u kamen, sto se vezao za prosjake, zenu tuce, a kako otac da gleda nesrecu
svoga djeteta? Dodje mu da ga ubije, ali bi tako unesrecio i sebe i svoje. Da
nemaju djece, vratio bi je kuci, da odahne, da prozivi kao covjek, ali imaju,
troje, stekli su ih ni sami ne znaju kako, sva u svadji i neslaganju, a ni ona
nece da odbjegne, zbog sramote. E pa, nabavice on te proklete dukate, neka
se zasiti krvnik, neka mu se dijete smiri. Ni bolesti nece dati na sebe, ni
nemoci, ni smrti cak, dok ne oduzi taj dug!

Ta prica mi je zaustavila dah. Zar je toliko ozbiljan razlog njegove ludosti?
Onda to nije ludost, vec golema tuga. Bio sam nepravedan prema njemu,
isuvise. Nista mu ne bih mogao pomoci, nista olaksati, ali sam bio nepravedan.