Page 171 - Meša Selimović - Tvrđava

zaista usamljena. Prigovorila mi je, mozda i ne znajuci pravi uzrok, optuzujuci
mene za svoje muke. S pravom, na zalost, jer bi ih moja njeznost, da nisam
bio slijep, bar umanjila, ako ne i odstranila.

Ona je mislila na trudnocu, ja na Ranmza, a vikali smo, izbacujuci nakupljenu
gorcinu. Ona nije kriva, sav grijeh je na meni.

Ali svejedno, sad je lijepo, kad je sve proslo, malo se stidim, mnogo je volim,
oprostili smo jedno drugome teske rijeci, jer su smijesne, ugodno osjecamo
toplinu tijela koja postaju sve bliza, zbog njene tajne i moga lakog kajanja,
vrelina pekarske peci je samo nasa, pored prozora praminja snijeg, da nam
bude ljepse, nismo vise tuzni ni nesrecni kao maloprije, iako je na njenom licu
ostala tanana sjenka zabrinutosti.

14. Moc ljubavi

Pun dobre volje poslije tog objasnjenja, koje sam poceo salom, nastavio
srdzbom a zavrsio stidom, trudio sam se da Tijanu ne ostavljam samu.
Potrebna joj je moja pomoc.

Trudna zena je drugo bice, samo sebi nepoznato, bice koje pocinje da sluti
skrivene tajne. Sve sto je bilo potisnuto, budi se, izlazi iz zatvorenih skrovista
duse, namece se, zahtijeva da bude uzeto u obzir. I djeluje, nesaznato a jako.
Ona ne vlada mnostvom novih nepoznatih osjecanja, ne potiskuju ih vise ni
stid ni volja. Njena ljubomora je strah od ruznoce, njena naglost je potreba da
se oslobodi unutrasnjeg pritiska, njena uznemirenost je znak uzburkanosti u
njoj. Krv joj sad drukcije kola, zlijezde drukcije luce, organi se drukcije
ponasaju, mozak se drukcije grci. A sve biva bez njenog uticaja. Prepustena je
djelovanju jacem od svoga htijenja, i ne moze ga ni zaustaviti ni skrenuti.
Zbog tajne u njoj, i svijet joj je tajna, a nesigurnost radja misao o smrti. - Ako
umrem - govorila je, kao da kaze: ako nazebem.

- Ako umrem, kako ces ostati sam?
- Ako umrem, hoces li misliti na mene?
- Ako umrem, hoces li se ozeniti? Ozenio bi se, sigurno. Bol za zenom je kao
udarac u lakat, bol je zestok ali kratak. Svi se zene.
- Ostavi se takvih razgovora, molim te - pokusavao sam da je umirim.
- Hoces li se ozeniti ako umrem?
- Necu se ozeniti - odgovarao sam, primoran, iako mi je smijesno.
- Zar si toliko nesrecan sa mnom da se vise ne bi zenio?
- Umro bih od tuge, toliko te volim.
- Ne, opekao si se jednom, ne bi i drugi put. A mozda i bi, ne bi ni mnogo
proslo od moje smrti.
- A da li bi se ti udala ako ja umrem? - okretao sam na salu.
- Molim te, ne sali se time! (Lice joj je samrtno ozbiljno.)
- Zasto? Ista je mogucnost i za tebe i za mene. Ali, pusti to. Zasto da mislimo
o onome sto ce biti kroz pedeset godina?
- Bice prije, mnogo prije. Predosjecam to. I bojim se.