Page 192 - Meša Selimović - Tvrđava
P. 192
mislio da ni Osman ne zna. Odmah mi je bio jasno, to je Mahmutov sin, zlatar
iz Mostara, dosao je na razgovor s ocem. Ali kakav je to razgovor, gospode
boze! Pa nije ni razgovor, vec bijesno rezanje, u koje je Mahmut ponekad
plasljivo ubacivao poneku rijec.
- To mu je sin - sapnuo sam Osmanu nelagodno. - Hajdemo odavde.
- Cekaj, hocu da cujem!
Stao je sa strane, pored vrate, i slusao napregnuto, ruzno isceren, mrmljajuci
nesto nerazumljivo.
- Sramota je, velis, sto tako govorim? Sramota je ono sto ti radis cijelog
zivota! Otkako znam za sebe, znam i za stid, zbog tebe. Danima sam placao
zbog oca lopova, djetinjstvo si mi unistio. Kazem, otac si mi. Jesi, na zalost.
Zato sam i pobjegao od kuce, zbog takvog oca, bio sam izgnanik, kao i ti, ni
kriv ni duzan. I sada, kad hocu da otpocnem novi zivot, imam prava da trazim
svoj dio.
- Evo ti radnja, eno ti kuca, dovedi zenu ovamo, zivjecemo zajedno.
- Skocio bih u Neretvu, a ne bih se vratio ovamo.
- Pricekaj dok ne nadjem novac.
- Necu da cekam, i neces naci novac. Prodaj ducan, prodaj kucu, sta ce vam
onolika, uzmite manju.
- Zar pod starost, sine! Zar ne mozes cekati da umremo? Necemo dugo.
- Ne mogu cekati, novac mi treba.
- Jea li razgovarao s majkom?
- Razgovaracu ja s kadijom, sudski cu traziti svoj dio. A majku cu povesti sa
sobom u Mostar.
- Njoj je dobro sa mnom.
- Nikome nije dobro s tobom.
Osman se krto nasmijao, iskezivsi zube, i poceo udarati nogama o prag, da
otrese snijeg s cipela, da ga cuju.
Uhvatio sam ga za ruku, da ga sprijecim, otrgnuo se.
U ducanu je nastala tisina.
- Ne pominji da smo culi razgovor.
Usao je u radnju. Hoce li sve pokvariti? Mahmut je sasav, ali je ponosan. Cak
je sakrio da ima sina! Precutao ga je, da ne bi otkrio svoju nevolju s njim.
- Smetamo li? - upitao je Osman, gledajuci u mladica.
- Ne smetate, taman posla!
Naravno da ne smetamo. Nikad mu pomoc nije dosla u bolje vrijeme.
A ipak je sarao ocima.