Page 190 - Meša Selimović - Tvrđava

vidio je i on. A onda je opaki starac snaznim pokretom digao glavu, i ostao
zagledan u dzamijski prozor, iznad zemlje, iznad kamena, iznad mrtvaca. Sam
sa sobom. Zastidio se svojih suza, pred sobom, ili pred drugim ljudima. Hoce li
ga savladati tuga i kajanje, kad padne noc koja nas izdvaja i usamljuje, i mrak
koji nas suocava s nama samima? Ili ce se odbraniti mladicevom krivicom i
svetinjom ugrozene porodice? Sad je stajao pred nama kao zrtva nemilosrdne
sudbine, i ljudi su ga zalili, zalili su ubicu. A prava zrtva je lezala na kamenom
postolju, pokrivena maslinastom cohom, nepomicna i cutljiva, rjecit prjekor
samo ocu i braci. I eto, sve sam znao, i o ocu i o sinu, a zalio sam i jednog i
drugog. Zrtve su obojica.

Kad sam prisao Omeru, da mu izjavim saucesce, kao i ostali, njegovo kameno
lice se zgrcilo, a ruka u mojoj ostala nepomicna i hladna kao led. Prepoznao
me i sjetio se onog dana dok mu je sin jos bio ziv. Bio sam crni glasnik i za
njega i za mladica. Povukao sam ruku i pridrzao je, klonulu vrelu, uznemiren
starcevom besmislenom mrznjom.

- Mrzice i tebe i mene i sinove i cio svijet, samo da ne bi mislio na svoju krivicu
- sapnuo mi je Osman, kao da je osjetio o cemu mislim.

O svojoj krivici nisam dospio da mislim, bojao sam se da ce me muciti dok
budem gledao mladicev pokriveni les. Zaturio sam je, zbog mladicevog oca,
dok sam otkrivao tajne njegovog ledenog lica. A kad se razmisljanje o njemu
rasplinulo, postajuci blijedo i umorno, kao slika u oku, kad se spuste ocni
kapci, u meni je pocelo da se javlja cudno osjecanje nelagodnosti. Nisam znao
zasto. Zaboravljao sam je na trenutak, pa bi opet ozivjela, kao mutna sjenka,
kao nejasna misao o necem neprijatnom. Nije o starcu, ni o mladicu. O cemu
je onda, zbog cega? Znao sam, tako se javljaju stari pokopani strahovi, neke
prastare slutnje, bivsa mucna predosjecanja, narocito ona iz rata, dok sam
puzio kroz sumu, jedva smirujuci stravu srca sto je osjecalo blizinu tudjeg
vojnika. Tragao sam za tim nemirima, lovio ih u sebi, i izvlacio, toboze mrtve,
a onda ih opet nalazio u nekom krajicku misli, u sredistu nekog straha bez
razloga. Ali sad nikako ne mogu da pronadjem tu neprepoznatu staru
nelagodnost, a pominjao sam sve koje sam znao, zovuci ih milostivim zovom,
kao sto fakir svirkom izvlaci zmije iz rupe. Moj zov je ostajao bez odziva.
Zmijska prijetnja je ostala, iako nisam znao kakva je.

A onda sam se okrenuo, iznenada, nizasto, i ocima se susreo sa serdar-
Avdaginim pogledom.

Eto odakle izvire moja nelagodnost!

Mozda sam taj pogled vidio i nesto ranije, bez svijesti o njemu, ne zapamtivsi
ga, mislima u necem vaznijem, a mozda i nisam, nego me, lijepeci se
pogledom za moj potiljak, upozorio na sebe prije nego sto sam ga vidio.
Naslutio sam ga, kao neprijateljskog vojnika.

Tako smo stajali, kao metak i cilj.