Page 191 - Meša Selimović - Tvrđava

Poslije, kad sam prisao Omeru Skakavcu, vidio sam da Osman razgovara s
Avdagom.

Upitao sam ga, kad smo se opet nasli:

- Sta si to govorio s Avdagom?
- Pitao sam ga, da li je poznavao Avdiju.

Pa on je lud! Ili oblijece kao nocni leptir oko svijece!

Rekao sam, opominjuci ga, i prekoravajuci:

- Poznavao sam jednog vojnika, postajao je strasno uznemiren cim pocne
bitka. Jurio je u najveci okrsaj, samo da ne ceka. Poginuo je, uskoro.
- E, ja ti nisam taj tvoj usplahireni vojnik. Avdaga je mene zelio da upita isto,
pa sam ga preduhitrio. Upitao je i on mene, poslije. Ti i ja poznajemo svakoga
- rekao sam mu. - Ti zbog svojih poslova, ja zbog svojih. Samo sto se moji
poznanici ne kriju preda mnom.
- Cijelo vrijeme je gledao u mene.
- Gledao je svakog, to mu je posao. Bas te briga!

Zamolio sam ga da odemo do Mahmuta Neretljaka, sasvim je blizu, u
Kujundziluku, da mu kaze dvije lijepe rijeci, jos nije zaboravio ni prebolio sto
ga momci na Bajram nisu pustili u kucu.

- Budala je taj tvoj Mahmut. I sto se zakacio bas za mene?
- Jedina mu je zelja da mu prijatelj bude neki vazan covjek.
- I ja sam taj vazan covjek?
- Danima govori samo o tebi.

Osman je poceo da se smije, kao da je cuo najludju salu.

- E veca je budala nego sto sam mislio.

Pristao je ipak da se vidimo s Mahmutom, mada nije mogao da razumije moje
razloge, i sigurno je mislio da sam malo caknut ili da nesto krijem. On ne zna
sta je sazaljenje, smatra da je uvredljivo i za onog ko ga pokazuje i za onog
kome je namijenjeno. Napomenuo je da nema mnogo vremena, i da ne zna
zasto gubi vrijeme na ludosti, ali, eto, reci ce te dvije glupave rijeci, samo radi
mene, sigurno mi to zbog neceg treba, a onda ce za poslom, dosta je izgubio i
ovako.

Mahmut je bio u ducanu. Vidjeli smo kako je jedan mladic izasao pa opet usao,
neko ga je pozvao ili se necega sjetio.

Kad smo se priblizili, culi smo kako mladic, mrsav i visok, govori, drzeci se
rukom za kvaku nezatvorenih vrata, kao da je htio samo jos to da kaze pa da
ode. Ali kad smo culi sta govori, zastali smo, pogledali u odskrinuta vrata,
pogledali jedan u drugoga, i nismo znali sta da radimo. Ja nisam znao, pa sam