Page 189 - Meša Selimović - Tvrđava
P. 189

Stali smo na kraj reda sto se stvori iza hodze i mrtvaca na kamenom postolju
            ispred dzamije. Dok je hodza izgovarao molitve, mislio sam o Osmanu.

            Je li svijet kako ga on vidi, jednostavniji ili slozeniji nego svijet kako ga ja
            vidim? Izgleda da je slozeniji, jer on zna da svaka stvar ima lice i nalicje, privid
            i sustinu, koru i srciku. Za mene je barjaktareva prosnja njegova nesreca i
            nasa sramota, za Osmana je to starcev hir i sitnicava osveta. Ja sve vidim kao
            kob i nesporazum medju ljudima, cemu nema lijeka. On sve smjesti u ljudske
            okvire i ljudske mjere, ne dajuci prednost ni nevolji ni nasilju: nevolja je ono
            sto se mora, nasilje ono sto se moze. Kod njega se da i ne toliko mijesaju da ih
            jedva razlikujes, zlo i dobro su rod rodjeni i cesto idu pod ruku, kazna i krivica
            su moc i nemoc, zivot je zanimljivo rvaliste u kojem jedni padaju, drugi
            pobjedjuju, ne zato sto su gluplji ili pametniji, vec sto su jedni nespretni, drugi
            lukavi. Nespretne ne treba zaliti, bili bi surovi kao i oni drugi, samo kad bi ih
            slucaj ili sreca bacili nekome na ledja. Ne treba se uzbudjivati ni zbog cega, i
            najbolje se svemu smijati, i paziti da ne dodes pod zrvanj. Ako neces da budes
            odozgo, pricuvaj se da ne budes odozdo, i zivi kako ti je volja. On ne mrzi
            ljude, samo ih ne uzima ozbiljno, pomalo ih prezire, zivot provedu u svadjama
            i brigama, kao ludaci.

            Ova povrsna filozofija, koja me odbijala i privlacila, cudno je spajala
            neobaveznost i veliko poznavanje ljudi. Kod mene su se, opet, nekako spojili
            osjetljivost za svaki cin, i veliko nepoznavanje ljudi. I mislio sam jednostavnije
            nego Osman, pored sve njegove povrsnosti. Kod mene su ne i da ljeto i zima,
            dobro i zlo su dvije razne strane svijeta, kazni ima vise nego krivica i nisu ni u
            kakvo uzrocnoj vezi, zivot je zalosno razbojisite u kojem su krvnici malobrojni,
            zrtve mnogobrojne, dizu se bezobzirni, padaju slabi, i sve je toliko zalosno da
            je najlakse plakati i ne misliti.

            Moje misljenje je malodusno i slabacko, neprihvatljivo za covjeka koji djeluje:
            njegovo je surovo i sebicno, neprihvatljivo za covjeka koji misli. Sta je onda
            prihvatljivo? Ramizovo? Njegov stav mi je najblizi i najdalji, jer je
            najnesebicniji i najopasniji, ali o njemu sad necu da mislim.

            U tom mucaljivom smusenom preturanju po sebi, precuo sam stare molitve
            koje znam, koje svako zna, a dobre su za svakog novog mrtvaca, jer je svaciji
            kraj isti, i ista je milost koja se trazi od boga. Ta uvijek ista ljudska sudbina i
            uvijek isto kukanje za oprastanje grijeha, i cini sprovode toliko zamornim. A
            kad se hodza okrenuo prema nama, i poceo da pita kakav je bio ovaj mrtvac,
            je li za zivota bio dobar i posten, i jeli zasluzio carstvo nebesko, ja sam se
            trgao. Pogledao sam starog Omera Skakavca; vidio sam ga sa strane,
            izbrazdano lice mu ja ostro i zategnuto, bijele vjedje nadnesene nad upale oci,
            kao krila neke bijele ptice. Sta sad misli dok mi odgovaramo da je mrtvac bio
            dobar i posten covjek? Je li mu se steglo srce, ili ni sad ne da tuzi da mu
            pridje? Digao je glavu, bori se sa sobom, ili prkosi bolu, a onda mu je glava
            padala, sve nize, bradom do prsa. Suza mu je kanula niz rijetke donje
            trepavice, i polako klizeci niz hrapavo lice, nestala u teskim brazdama. Gurnuo
            sam Osmana laktom, i glavom pokazao na Omera. Osman je samo trepnuo,
   184   185   186   187   188   189   190   191   192   193   194