Page 205 - Meša Selimović - Tvrđava

za sobom, kao teret ili porugu, kroz cio zivot. Pasa je izivljavala svoje nescrpno
materinstvo (malo joj je svoje djece, zalila je sto nije rodila desetoro), a Tijana
je u tim radosnim brigama zaturila strah i crne slutnje, ozbiljno zabavljena
sitnicama, zacudjeno obuzeta osjecanjem srece i ponosa.

Mene je pomalo zaboravila, potisnula me u stranu, nisam vise vazan kao
ranije. Svu njenu paznju zaokupljao je taj zivi a nerodjeni stvor, zivlji od
mene, znacajniji od svega na svijetu. Ma sta govorila, znao sam da misli na
njega. Kad je pitala, ima li izgleda da cu se zaposliti, bilo je to zbog njega. Ako
se sjecala oca, to vise nije bila ona teska tuga koja me plasila, vec zaljenje sto
djed nece vidjeti unuce. Ni nasa soba vise nije valjala, zbog njega, moracemo
na proljece potraziti nesto bolje, bez zohara, bez vreline, bez tjeskobe. Sve sto
je cinila, govorila, mislila, imalo je jedan povod i jedan razlog. Vec je voljela taj
plod, to buduce dijete, nerazumno je pitala i mene da li ga volim, i morao sam
reci da ga volim, da me ne bi smatrala cudovistem, jer ne bi shvatila da majka
voli i misao o djetetu, a da ce otac zavoljeti zivo stvorenje, mozda tek od
njegovog prvog osmijeha. Ja nisam znao nista o njemu, bio mi je stran i dalek;
ona ga je neprestano osjecala kao dio sebe. Ja sam o njemu mislio kao o brizi,
zbog nje, i zbog zivota koji ce se promijenila; ona je o njemu mislila kao o
smislu svega, i bilo joj je prirodno da se zivot prilagodi njemu i njegovoj sreci.
Ja sam bio uznemiren, sa strepnjom sam mislio sta bi bilo s njom kad bi
pobacila, kao prvi put, ona je mirna, sve u njoj i oko nje je sredjeno, nista nije
nahero u svijetu, nista nije prazno ni besmisleno. Njeno dijete u njoj u sve je
unijelo red i smisao.

Gledao sam kako u poslu oko rucka zastane, iznenjadjena, siroko otvorenih
ociju, blazeno osmjehnuta, i polako sjeda na seciju, uspravljena, sabrana,
svecana, i rukom pazljivo dotice okruglinu trbuha.

- Mice se - kaze presrecna. - Osjetila sam nozicu.

Nikakva radosna vijest, nikakav poklon, nikakvo bogatstvo ne bi joj moglo
priciniti takvu srecu, kao taj tihi udar zivog stvorenja u njoj. Cekace da se
ponovi, kao blazenstvo, sanjace ga, kao ljubav.

Dirnut tim njenim zanosom koji ne shvacam sasvim, prisao sam joj, spreman
da budem svecan kao i ona, uzeo je za ruku, rekao da je volim. Lako je
stisnula moje prste, zahvalna sto sam joj prisao zbog njega, sto je volim zbog
njega, sto postojimo zbog njega. Sirokogrudo primam tu njenu nepravdu,
potiskujuci nezadovoljstvo sto sam postao sporedan, guseci u sebi zalost sto
sam je izgubio, nadajuci se da ce mi je vratiti njegovo rodjenje.

Zao mi je sto vise ne razgovaramo o svemu, sto joj ne pricam ono sto mi se
desi i sto osjecam, bilo da je radost ili strah ili srdzba. Sad to nosim sam, za
nju je beznacajno, slusa bez zanimanja i bez paznje, odgovara bez volje i bez
ucesca. Ostavlja me samog s mojim mislima, a mozda je uvjerena da osjecam
sto i ona.