Page 214 - Meša Selimović - Tvrđava

putokaz prema nevidljivom pravcu: moje srce mora da ga pronadje. Kako da
ga pronadje, i kako da ne klone, ako ga i pronadje? Ti si razumna, ne tice te se
tudje tesko iskustvo, prezires opasnost, vuces na opasne staze, i ne smatras to
podvigom vec duznoscu. A kome sam ja to duzan? I zasto bas ja? Pronadji
nekog pogodnijeg, sa mnom uzalud gubis vrijeme.

A ona cuci, cuti, ceka svoj cas. Cas moga odusevljenja, ili moje ludosti. Mogla
bi da ga ne doceka, sve je manje izgleda da ce ga docekati.

Kad je Mahmut izasao iz nuznika, prekinuvsi moj razgovor sa savjescu, i
zatrazio jos jednu travaricu, da smiri grceve u stomaku, rece da je tamo, da
oprostim, razmisljao o meni, i da je zakljucio da imam pravo. Ne vrijedi se,
vala, ni bojati. Nije lako ne bojati se, ali ne vrijedi. Prodje covjeku zivot u
strahu, pa kao da nije ni zivio. Sta ce mu onda i zivot? Al opet, ne vrijedi se ni
istrcavati, a najbolje bi bilo da razgovaram sa Sehagom, da nam nekako skine
Avdagu s vrata.

Odgovorio sam, da je izabrao zgodno mjesto gdje ce razmisljati o meni, i nije
uzalud gubio vrijeme, dobro je smislio to sa Sehagom, samo je steta sto
Sehage nema, ali cemo sacekati. Ako Avdaga htjedne da saceka. Cast
hrabrosti, ali je bolje bez nje. Dobro je ne strepjeti ni pred kim, ako se moze, a
jos bolje ako se ne mora. Junastvo traje tren, strah cijelog zivota, i pametnije
je brinuti se za cio zivot nego za tren. Najbolje se bojati unaprijed, da se ne bi
ubojao unazad.

Pricao sam sta bilo, ne brinuci se o smislu, jer je svejedno, a Mahmut me
slusao zadivljeno bas zato sto sam govorio nejasno, i smiren posao u radnju. A
onda se sjetio da mi kaze da me trazio Mula Ibrahim. A rekao mi je i da je
uhapsena zena kod koje je stanovao Ramiz. Po tome sam vidio da mu je
vlasitite muka postala laksa, pa je stigao da pomisli i na mene.

Vijest o nepoznatoj zeni me porazila. I za njenu nesrecu sam ja kriv!

Sad sam imao dva razloga da odem do Mula Ibrahima, jedan, sto me trazio,
drugi, sto bih i ja njega potrazio.

Htio sam da ga upitam, mozemo li stogod uciniti za zatvorenu zenu. Nisam ni
znao da postoji, a uvalio sam je u nevolju. Mozda bi je zatvorili i da Ramiz nije
pobjegao, ali je ta pretpostavka suvise nesigurna da bi me oslobodila osjecanja
krivice. Nije pretjerano velika ni teska: kao da se na brdu odronio kamen pod
mojom nogom, i udario nekog u podnozju. Nisam svjesno ni posredno kriv,
nisam ni znao ni vidio udarenog, ali sam pokrenuo kamen. I evo, pokusavam
da pomognem. A docnije cu misliti o cudnom poretku u svijetu u kojem cesto,
cineci dobro, ucinis i zlo. A vrijedi li dobro ako ne moze proci bez zla?

Ne mislim na cilj vec na covjeka, zato mi je svaki korak nesiguran.

Znam, Mula Ibrahim ce odbiti i razgovor o zeni, ali ja cu biti uporan. Makar i
zato da se uvjerim, ponovo, kako ni posteni ljudi nemaju mnogo volje da