Page 220 - Meša Selimović - Tvrđava

povjerovao njegovoj dobroj volji i cvrstoj nadi. Potrebno mi je da povjerujem.
Volio bih da zivim s laznom nadom nego sa sigurnim beznadjem.

A u gradu me Mahmut docekao s ruznom vijescu. Bio je u kuci zatvorene zene,
da obidje bolesnog muza, i da mu odnese nesto hrane. I nasao na zalost: zena
je umrla, u zatvoru. Ko zna od cega, od straha, od bolesti, od mucenja.

Ruzna vijest, besmislena smrt.

Nisam se sjetio da se upitam, odakle Mahmutu toliko hrabrosti da ode u
prokazenu kucu. I zar je tolika njegova potreba da pomaze jadnijima od sebe?

17. Vjecni tragac

O tajni je Osman Vuk sigurno znao sve, Sehaga koliko je htio, serdar Avdaga
koliko se domislio. A domislio se, na zalost, mnogo, kao da mu je sam djavo
isaptao.

Nisam ni sanjao da ce mi Ramiz biti ista vise od nekog drugog covjeka o koga
se u zivotu ocesem, koga zapazim i zaturim, bio je i nema ga, kao prijatelj
koga smo rado susretali a onda se mirno razisli, kao zena koju smo voljeli, a
onda joj i ime zaboravili. (Ne kazem ovo za sebe, ni o prijatelju ni o zeni,
nisam ih mnogo poznavao, to sam cuo od Osmana, i zapamtio, iznenadjen
njegovom vedrom bezocnoscu.) A vezao sam se za Ramizovu sudbinu toliko da
ni o cemu drugom nisam mogao misliti.

Na to me prisilio serdar Avdaga.

Vrijeme je prolazilo, a on otmicu nije zaboravljao. U pocetku sam mislio da su
tu njegovu revnost podsticale starjesine, ali sam se prevario. Oni su imali
toliko nevolja sa Sehagom (vratio se sa svog neobicnog stranstvovanja,
nikome ne govoreci gdje je bio, dosao je bez novca, bez konja, bez curka,
prljav, mrsav, cutljiv, ne pominjuci ni da je negdje bio), toliko im je jada
zadao, toliko su se uplasili njegove mrznje, da su, misleci na svoje glave,
sigurno zaboravili i studenta Ramiza i serdar-Avdagu. Sve zbog Sehagine zelje,
saopstene valiji, da ih djavo odnese. Ne znam da li je bas tako receno, ili kao
molba u ime naroda, u ime koga se cini i zlo i dobro, da se stane na put
njihovoj tiraniji, tek, culo se da ce kadija biti premjesiten u siromasni zvonicki
kadiluk, a Dzemal Zafranija u srebrenicki, i ostace tamo dugo, jedan kao
olinjali kadija, drugi kao ostarjeli pisar, ako ih ne izbavi srecni slucaj, da valija
bude smaknut ili smijenjen. Takav islucaj nije rijedak ni neobican, ali zasad
nije bilo izgleda da ce se skoro desiti, i njima su visile noge, kao u objesenika,
hodali su gradom zeleni od srdzbe i jada, pisali zalbe u Carigrad, na molbu i
prijetnju hvatali ljude da salju predstavke visim vlastima, da ih ostave u
Sarajevu, jer boljih sluzbenika i narodnih prijatelja (kao da se to moze
sastaviti) niti je bilo niti ce ikad biti, trazili zastitnike i saveznike, a sve uzalud.
Odgovori iz Carigrada nisu stizali jer niko nije mislio da im pomogne, saveznike
i zastitnike nisu nasli jer ih nisu trazili kad su bili jaki vec kad su poletjeli niza