Page 225 - Meša Selimović - Tvrđava

Ne vjerujuci svojim usima, slusao sam istinitu pricu o otmici. Ponegdje je
ostala neka nevazna praznina, ali smo svi smjesteni na prava mjesta.

Eto sto je on sklopio, sastavljajuci dio po dio!

- Je li tako? - upitao je gotovo vedro.
- Ne znam - odgovorio sam, osjecajuci kako mi huji u glavi. - Mogu samo za
sebe da kazem: nije tako! Sto puta sam ti rekao da nista ne znam.
- I sto puta si slagao.
- Znas, Avdaga, mene se ne tice, ali mi tvoja prica izgleda vrlo sumnjiva.
Hamal se ne sjeca, niko nista ne zna, svjedoka nema nizasto, a ti govoris kao
da si sve vidio.
- Dvadaset godina sam u ovom poslu. Poznajem ljude, i znam sta ko moze da
ucini.
- Pa dobro, Avdaga - rekao sam srdito - zasto nas ne predas sudu kad sve
znas?

Visoko je podigao guste obrve, opet tmuran.

- Znam sve, a jos vam ne mogu nista. Nemam pravih dokaza. Skakavci ne
govore. Mujo Dusica se ne sjeca. Mahmut zanijemi kad mu pomenem dizdara.
Ti krijes. A ni kadija sad nece na Sehagu, jos se nada da ga nece otjerati iz
Sarajeva. A je li pravo da zlocin ostane nekaznjen?
- Je li ti poznato sta je ucio Ramiz?
- Poznato mi je da je govorio protiv vlasti i da je bio zatvoren. Drugo me se ne
tice. I znam ko ga je izvukao iz tvrdjave. To je zlocin. A ako se zlocin ne bi
kaznjavao, propao bi svijet. Nista nemam protiv vas, vec protiv onog sto ste
ucinili. I naci cu dokaze. A onda ti necu pomoci. Nisi ni ti meni. Rekao bih kadiji
da nisi nista znao, i da si im posluzio kao coravi glasnik. Ovako necu.
- Uradi kako ti savjest kaze. Ali ja ne mogu lagati.
- Hocu da ti kazem: uskoro cu imati dokaze. Jedan od sinova Omera Skakavca
pomalo vec progovara. A ako kadija pristane da ih zatvorimo, svu trojicu, pa
Mahmuta, a i tebe, sve cemo za cas saznati. A pristace, to bi pomoglo i njemu.
- Jednom sam ti vec rekao, lako je udariti po sirotinji, Avdaga.
- Ako ta sirotinja progovori kako treba, a progovorice, nadam se, niko nece
ostati nekaznjen. Niko! Znam na sto mislis, i ne bojim se nicijeg imena ni
polozaja. Meni je vazna samo pravda.
- Da ne ucinis nepravdu, trazeci pravdu!

Nije odgovorio, samo je mahnuo rukom, da idem.

Otisao sam, kao na drvenim nogama, udarajuci o kamenje neravne kaldrme.
Porazila me njegova otvorenost. Zar je toliko siguran, da mu lukavstvo i oprez
nisu potrebni? Dosao je do istine, doci ce i do pravde. Svoje pravde. Opasan je
zato sto je tvrdoglav, i sto je uvjeren da spasava svijet. Uporan tragac koji
iznurava i sebe i druge, surov ali nimalo nizak, ogranicene pameti ali jake
volje, posten na svoj nacin, bez licemjerja, nekoristoljubiv, cist u svojoj
nesuvisloj odanosti, i uzasan bas zato sto je takav. On ne zna cemu sluzi, ali