Page 222 - Meša Selimović - Tvrđava
P. 222

drugi sivi ljudi, i jedva ce iko primijetiti da to nisu oni raniji, ali ako nekim
            cudom ustanu iz mrtvih, postaju surova cudovista. U ljudskom rodu gorih
            nema.

            Sada su na klizavici, ova dvojica, zabavljeni sami sobom, zaprepasteni i
            uvrijedjeni nesrecom koja ih je zadesila. I nije cudo sto ne mogu misliti ni na
            sto drugo.

            Ali je mislio serdar Avdaga. Bez naredjenja, bez koristi, iz unutrasnje potrebe,
            kao naucnik, kao umjetnik, kao istrazivac, zbog same stvari, zbog osjecanja
            duznosti, zbog neceg sto je tesko razumno objasniti. Imanje mu je propadalo,
            a on je nesebicno ganjao vjestice. Nije to bila upornost izazvama nekim teskim
            dozivljajem, nekom nesrecom, nekom mrznjom koja bi imala korijen u
            njegovom zivotu, zato je tesko razumljiva. Ako ce neko dobiti pohvalu za ono
            sto ucini, on nece. Ako ce neko dobiti nagradu, on nece. Ako ce neko dobiti
            unapredjenje, on nece. Nagrada mu je prezir i strah drugih ljudi. Nagrada mu
            je njegovo cisto zadovoljstvo sto posteno cini ono sto mora. On ne mrzi ljude
            koje goni, ne zna tacno ni u cemu je njihova krivica. Pa sam mislio, kakva je to
            steta sto su glupi ljudi obicno vrlo uporni. Da je s tom upornoscu kopao zemlju,
            za godinu dana bi skinuo polovinu trebevickog brijega, da ne zaklanja Sarajevo
            od sunca, pa bi ga ljudi pamtili po dobru, ali on je vecom dobrotom smatrao
            hvatanje krivaca ciju krivicu nije mogao da shvati, ali je znao da su krivi
            zakonu. Bio je fanaticki vjernik utvrdjenog reda, ciji smisao nije ispitivao, kao
            sto religiozni vjernici ne ispituju boziji smisao.

            U ime svoje vjere, vrijedno je lovio ljude.

            Narocito se okomio na mene i Mahmuta.

            Svaki dan je u Mahmutovoj magazi, cuti, gleda, ili pita, uvijek isto, Mahmut se
            procjepio, pozutio, smrsao, pod ocima mu se objesile kesice, gleda
            izbezumljeno, ruke mu drscu, noge ga bole, proliv nikako ne prestaje, pa svaki
            cas trci iz magaze, ostavljajuci Avdagu usred recenice, i vraca se klonuo,
            poslusno sjeda, pred serdara, i ceka da se mucenje nastavi. Primio je to kao
            sudbinu, kao kaznu za mnoge grijehe, mada je ispastanje pretesko.

            Ali za neke svoje grijehe ispastao je i Avdaga. Ako ubije Mahmuta sumnjom,
            koju Mahmut odbija, i njega ce ubiti ta ista sumnja koju ne moze da istjera
            nacistac.

            Ostavio je, izgleda, svaki drugi posao, i zaboravio sve druge krivce, pa bi pravi
            lopovi samo mogli pozeljeti jos koju takvu otmicu, njuskao je jedino za
            Mahmutovim tragom. I za mojim. Ili se meni tako cinilo, da smo mu samo mi
            ostali, jer mi je postao pretezak. Neumorno je kruzio istom stazom, razgovarao
            s istim ljudima, postavljao ista pitanja, nadajuci se da ce u jednom casu srece,
            kad zvijezde dodju u povoljan polozaj, kad bog prosvijetli nekog od nas,
            uhvatiti za pravu petlju, od koje ce sve lako isparati. Trazio je pravi dokaz.
   217   218   219   220   221   222   223   224   225   226   227