Page 232 - Meša Selimović - Tvrđava

- Bog je tako htio. Ili Avdagina nesreca.

I tada, u tom trenutku, bio sam siguran da je on ubio Avdagu. Dotle sam se
pitao, tada sam sigurno znao. Zbog rijeci koje su obicne, ali nisu njegove, zbog
prijetece opomene koju sam osjetio u njegovu glasu, zbog hladnog bljeska
suzenih zjenica, zbog misli koja se u meni javila bez truna sumnje. Kao da su
se susrele dvije zrake iz mog i njegovog mozga, ukrstivsi se kad smo mislili o
jednom. Medju nama vise nije bilo tajne.

I odmah poslije toga, rekao je Mahmutu da ce danas doci jos nekoliko tovara
vune, i da treba pripremiti sargiju i konope.

Gledao sam za njim, da vidim kako izgleda ubica u miru (u ratu smo ih nazivali
junacima). I ne vidim nista osobito: lijep, miran, obican, poslovan, zauzet
brigama od danas, juce ga se ne tice. Ne znam kako mu je u dusi, ali ne bih
rekao da je uznemiren, ili da misli o ubijenom. Ako i misli, zadovoljan je: svrsio
je vazan posao, otklonio ozbiljnu smetnju, nad glavom mu vise ne visi
opasnost.

Kad bi se udruzilo deset ovakvih bezobzirnih ljudi, zavladali bi svijetom.
Ogromna vecina su slabici, kao ja. Sta bismo im mogli?

Mahmut je izgledao surov, a nije. Neposredan je kao dijete, gotovo je igrao od
srece koju mu je donijela tudja nesreca, i zahvaljuje zaboravljenom bogu sto
ga je oslobodio bijede, od koje on sam nije znao da se odbrani. Osman vise
vjeruje u svoju vjestinu nego u boziju milost, ne ceka bespomocno da mu
slucaj pomogne, surovo sijece uzlove koji se pletu oko njega, i mirno koraca
dalje.

Nije ubio sam, ali je djelo njegovo. Ko zna koliko je posrednika izmedju njega i
smrti koju je pozelio. Izmedju njegove namjere, koja je odredila tu smrt, i
onog posljednjeg, koji je potegao obarac, stoji citav lanac skrivenih ljudi. Taj
posljednji mozda nije nikad ni cuo za Osmana. Ali, bez Osmana, Avdaga bi jos
bio ziv. Osman je njegova crna sudbina.

Kad sam posao, doviknuo mi je:

- Sehaga te trazi. Rekao je da odmah dodes.

Izasao sam na ulicu, i koracao oborene glave, zaobilazeci ljude, da ne bih cuo
pricu o mrtvom Avdagi. Volio bih i da ne mislim o njemu, a mislim, neprestano.

Vise se nece pojaviti na kraju ulice, visok, usukan, teska pogleda koji sve vidi,
nikad me vise nece presresti da me upita sta sam razgovarao sa starim
Omerom Skakavcem, necu se buditi sumoran zbog dana koji ce mi donijeti
susret s njim.

A ne osjecam radost, mislim: jesam li ga ja ubio?