Page 230 - Meša Selimović - Tvrđava

Prvi put je primila to odbijanje, ali je uvece bila odlucnija:

- Zasto mi ne kazes sta ti je? Nesto krijes od mene.
- Nista ne krijem. Sta bih imao da krijem?
- Da se nisi zaljubio u drugu? I neces da mi kazes, iz sazaljenja?

Da li zene sve objasnjavaju ljubavlju?

Nasmijao sam se od muke. Toj mojoj ljubavi ime je serdar Avdaga!

- Ma kakvo zaljubljivanje, zeno! Mani me!
- Ako ti se desilo, reci slobodno. Volim da znam nego da sumnjam. Ne bih se ni
cudila, poruznjela sam, vidim sama.
- Proljepsala si se a ne poruznjela. I nikad te nisam toliko volio.

Rekao sam to uzbudjeno, jer je istina. Ona mi je jedini zaklon, ali je i ona
ugrozena sa mnom. Sta bi se s njom desilo ako mene zatvore?

Smirila se, povjerovala.

- Pa sta ti je onda? Nesto jest, sigurno.
- Krivo mi je sto ne mogu da nadjem posao. Besposlicim, kao posljednja
baraba. Dokle cemo izdrzati ovako?

Prihvatila je objasnjenje, vedro, koreci me zbog malodusnosti i tjeseci me da
cu sigurno naci posao. Zasad ne treba da se brinem, s novcem koji imamo i
koji ona propusta kroz najgusce sito, mozemo zivjeti i godinu dana, ako treba.
Tanko, ali zivjeti. Mladi smo, zdravi smo, sta nam treba vise! Neka nije nesto
drugo, a to joj je najmanja briga.

Sigurno joj to nije najmanja briga, ali je hrabro potisnula nespokojstvo, zbog
mene, da me utjesi i umiri, ne zmajuci da to nije moja najveca briga. Nije
lijecila pravu ranu, ali me dirnula njena privrzenost. Ljekovita je sama po sebi,
i lijepa, i draga, kao ljubav.

I tada, kad vise nisam morao, rekao sam sve o Avdagi.

Zamislila se malo, ali je te veceri odlucila da bude hrabra do kraja. Umanjila je
moju krivicu kad je naisla opasnost; uvecala bi je kao zaslugu kad bi se za nju
davale nagrade.

Olako me odbranila:

- Ne znas ni sta se zapravo desilo. Kako mozes biti kriv?

Razlog nije narocito uvjerljiv, ali mi je pomogao da zaspim mirnije.

A onda se sve rijesilo dogadjajem koji niko nije mogao ocekivati.