Page 229 - Meša Selimović - Tvrđava

zamijenili s junackim bajraktarem, a mogao bi pozeljeti da se rijesi proliva i da
skine s vrata serdara Avdagu, otkrivsi mu pravo ime.

Ne znam, mozda bi i bilo pravo da, se oslobodi nepravednog tereta, a mozda i
ne bi. A eto, od moje odluke zavisi da li ce biti kriv Mahmut ili bajraktar. Ako
kazem, skinuo bih s Mahmuta muku pod kojom vec kleca, ali bih upropastio
drugog nesrecnog covjeka. Sta je bolje? Ili, sta je gore? Ako otkrijem Mahmutu
istinu, a on je ne zadrzi za sebe, serdar Avdaga bi objerucke prihvatio dokaz za
kojim odavno traga, i poceo bi da odmotava klupko. Bajraktar bi umro u
mukama, ili bi priznao. Bogzna koliko bi ljudi stradalo. A ovako, Mahmut je
vezan sa svima nama, nepravedno, doduse, ali je opasnost manja. Neka
ostane kako je sad! Mahmut nista ne zna i ne moze nista otkriti. Sve drugo bilo
bi gore.

Ali se nisam smirio poslije te odluke. Ma koliko da je mudro to sto sam rijesio,
nije pravo. Ostavio sam na mukama neduzna covjeka, i time ga mozda osudio.
Tjesio sam se da cu reci istinu o njemu, ako se sve otkrije, i tako ga spasiti
makar u posljednjem casu, ali osjecanje krivice prema prijatelju nije nestalo.

Tesko je odlucivati o sudbini ljudi. Nesposoban san za to krojenje pravde, u
kojem se uvijek krije makar malo nepravde, ma za koga. Nikad nisam zelio da
presudjujem medju ljudima, jer u tome pravde nema.

A eto, prisiljen sam da presudim, i osjecam se kao gubav. Kriv i pred sobom i
pred drugima.

A zbunilo me i Osmanovo ponasanje, kad je cuo da Avdaga sve zna. Bezbrizno
se nasmijao, i sve prepustio bozijoj milosti. Lako je njemu da se pouzda u
boziju milost, u koju ne vjeruje kao ni ja, kad je zasticen Sehaginim sirokim
ledjima. Da li onda nas ostale prepusta nasoj tankoj sreci? Ne mogu vjerovati
u toliku bezobzirnost, mada se od njega svasta moze ocekivati. Ali ne vjerujem
ni da je toliko lakomislen, jer ne bi bilo lako ni njemu ni Sehagi kad bi se
otkrila cijela istina.

Zasto je onda onako neozbiljno primio moju pricu? Pogotovu sto i sam zna da
Avdaga postaje sve opasniji.

Prozivio sam tri teska dana, nista ne govoreci Tijani. Kao i svi ostali, i ja sam
se pretvorio u opsadjenu i zatvorenu tvrdjavu, tmurnu i nijemu. Sta bih mogao
da joj kazem? Samo bih je nepotrebno uznemirio. Ne bi mi pomoglo da
uzdisemo zajedno. Neka bar ona bude postedjena.

Pred njom sam se, doduse, trudio da izgledam veseo i bezbrizan, kao i obicno.
Nisam uspio da ja prevarim, kao i obicno. Da li zato sto je briga grcila moje lice
u smijehu, ili sto sam nevjest da se pretvaram, tek, ona je primijetila da nisam
kakav sam uvijek.

- Sta ti je? - upitala me zabrinuto.
- Sta bi bilo? Nije mi nista.