Page 234 - Meša Selimović - Tvrđava

Sehaga Soco me poziva da podjem s njim na put u Venedik. Zato sto mlad
covjek treba da vidi svijeta, zato da on ne bi bio sam, zato sto bi htio da me
primi u sluzbu. Ako ne zelim sluzbu, mada je vrijeme da se necega prihvatim,
nece mi skoditi ovo putovanje, lakse cu poslije zivjeti u ovoj cami. Ostavice mi
novac za Tijanu, a ona moze zivjeti u nasem sadasnjem stanu, ili moze preci u
njegovu kucu. Misli da bi to bilo najbolje. Imace svoju sobu, imace poslugu, ni
o cemu nece brinuti, porazgovarace s njegovom zenom, kad hoce i ako hoce.
Njih dvije ce se lako sloziti, o Tijani je cuo sve najbolje (od koga li je cuo? od
Osmana?), a i njegova zena je dobra, kao da nije od ovoga svijeta. Ako
zaplace, zbog sina (nikako da ga zaboravi, s njim razgovara, kao da je ziv),
neka je Tijana utjesi ili ostavi, nece joj zamjeriti ni na cemu. A njemu ce biti
lakse kad zna da je neko poznat s njom. Ako se Tijani dopadne, mogli bismo i
ostati ovdje, i djetetu bi bilo bolje, avlija je siroka, kuca velika, a ima i druga,
manja, u dvoristu, mozemo i tamo stanovati. Necemo smetati ni njemu ni zeni,
a ni oni nama, nada se. Nece smetati ni dijete; kad se rodi, neka kmeci, neka
se dere, bolje nego da je pusta kuca.

Pomenuo je sina samo kao zeninu zalost, ali sam znao da ga ni on ne
zaboravlja. I mene vodi umjesto njega, nekako nas je povezao, bili smo na
istom ratistu, istih smo godina, rodjeni smo u istom mjesecu, ucinili smo istu
ludost samo s drukcijim posljedicama, pokusao je da stisa svoju tugu
mrznjom, sad pokusava da je ublazi brigom o drugima. Nece uspjeti, bojim se,
mozda ce mu cak njegova nesreca postati teza zbog nase srece, ali on trazi
lijeka, kao beznadni bolesnik koji nema sta da izgubi.

Necu dopustiti da me zanirzi kad se razocara, kad vidi da lijek ne pomaze, na
vrijeme cu se sam ukloniti, ali sad nisam mogao da odbijem.

Dirnula me njegova tuga koju krije a ne moze da sakrije, i trazenje smirenja
koje ne moze da nadje. Ni sad ga nece naci. Ja ne mogu biti neko drugi, ni ono
sto on nosi u sjecanju, i sjenka mrtvog sina bice mu uvijek milija i ljepsa od
mene zivog. Ali cu mu biti olaksanje, makar i za kratko vrijeme. A i to je
dobitak.

Pa, neka bude, poci cu na taj put nade. Ja cu biti samo prisutan, on ce
izmisljati sve ostalo. Sve sto mu bude trebalo.

18. Smrt u Venediku

Da li je trebalo da podjem na ovaj daleki put? Posao sam olako, bez zelje i
potrebe, zbog drugoga. A mozda ce mi i koristiti da vidim taj cudni franacki
svijet. Kazem: mozda, jer ne vjerujem. Osim trgovaca, putuju samo
uznemireni ljudi koji ne mogu da ostanu sami sa sobom, jure za novim slikama
nepoznatog svijeta, koje nude svojim ocima, ali im dusa ostaje prazna.

Sta cu tamo vidjeti, srecu ili rugobu? Srece ne mogu prenijeti ni komadic, a
tudja rugoba me nece utjesiti zbog one u kojoj zivim. Pa ipak, mozda.