Page 246 - Meša Selimović - Tvrđava
P. 246
- Znam zasto ga zoves. Nemoj, molim te! Ne misli na osvetu! Ozdravices!
- Zovni mi Osmana!
Nisam mogao da se maknem, nisam mogao da se saberem, nisam znao sta da
ucinim. Covjek mozda umire preda mnom, otrovan, a ja ne mislim toliko na
njegovu nesrecu, koliko na surovost, njegovu i njihovu.
- Pretekli su me, nadmudrili, to je sve - saptao je modrim usnama. - Prevario
sam se negdje, u nekome. Ili se nije moglo izbjeci.
Da li je bolje da ga ne poslusam, pa da umre, zaleci na mene, ili da ga
poslusam, pa da se mrznja produzi?
- Da odem po doktora?
- Zovni mi Osmana!
Izasao sam u hodnik.
Osman je razgovarao s gazdom, Talijanom, na nekakvom neobicnom jeziku
koji nije nigdje postojao, ali to kao da nije smetalo ni jednome ni drugome.
Gazda se zabrinuto raspitivao za bolesnika, strahovao je da mu putnik ne umre
u gostioni, to bi odbilo druge goste, a Osman se mucio izmedju zelje da ga bas
time uplasi, i straha od kobi rijeci koju bi izrekao, pa je slijegao ramenima i
zadovoljavao se opstim filozofskim razmatranjima (»sve je u bozijoj ruci«), i,
pokazivao prema nebu, a gazda je zbunjeno gledao u oguljeni strop, za
Osmanovim pogledom.
Rekao sam Osmanu da je Sehaga vrlo bolestan, i da ga zove.
- Sta mu je? - upitao je zabrinuto.
- Idem po doktora.
- Zar je dotle doslo? A mozda si se ti samo uplasio. Nego, vidje li ti: moga
baksuzluka! Djavo mi ne dade da stanem na svoje noge, da se upisem medju
ljude.
- Idi Sehagi!
- Odmah cu. A pravo da ti kazem, cudna mi je te njegova bolest.
Kao da je njusio zlocin.
Gazda me snabdio sa dvije-tri rijeci, i objasnio mi gdje stanuje doktor, treca
ulica lijevo, pa druga desno, pa dole, pa gore, pa desno, jedva sam pronasao,
reuma sto ga je stegla bas danas pomogla mi je da ga stignem.
Sjetio sam se Mahmutovog bolesnog travara, koji lijeci druge a sebe ne moze
da izlijeci, ali nisam mogao da biram. Nekako sam ga nagovorio da podje
bolesniku: dukati, koje nisam stedio, pokrenuli su mu skripave kosti. Dukatima
sam ga i ubijedio, jer niti je on znao moj jezik ni ja njegov (sve naucene rijeci
su mi pospadale iz glave, zapamtio sam samo molim i bolesnik) i zahvaljivao
sam bogu sto ima stvari koje su svima ljudima zajednicke. Ne znam kakav je i
