Page 248 - Meša Selimović - Tvrđava

- Zelio je da pjevam nase pjesme, pjevao sam. Zelio je da govorim nase rijeci,
govorio sam. Ne znam vise.

Ruka je jos dozivala, tiha, klonula.

Osman ga je uhvatio za prste. Pokusali su da se stegnu. Nesto je htio.

Osman me pogledao.

Klimnuo sam glavom: govori, sta bilo!

Tiho, naginjuci se prema Sehaginom licu sto je sve beznadnije blijedjelo, i
samo oko stisnutih usana stajao je modar kolut, Osman Vuk je glasom
promuklim od uzbudjenja poceo da izgovara brojeve!

- Jedan, dva, tri, cetiri, pet...

Nesto kao olaksanje preslo je preko blijedih obraza, sjenka tuznog zadovoljstva
pokrila je samrtnicko lice, a ispod spustenog ocnog kapka kliznula je suza. Jos
je bio ziv, jos je drzao Osmanovu ruku, jos je zelio to govorenje, tu skrivenu
ljubav.

Odjednom sam shvatio sve, i jeza me prosla cijelim tijelom, dusa mi se
potresla. Osman Vuk, lupez, kockar, ubica, obavljao je najplemenitiji posao u
zivotu. U Sehagi se javila potreba za zavicajnom toplinom, ovdje u tudjini,
pred konacnom tudjinom sto ga je cekala, neumitna, za tren, za dva. Ili
potreba za ljudskim govorom, za covjekovim glasom, sto mu tiho plazi do uha
koje sve manje cuje, da ne bi bio sam pred velikom samocom, da ne bi bilo
sasvim gluho i pusto pred velikom pustosi.

Njegova mrznja prema zavicaju i prema ljudima, bila je samo povrijedjenost. A
kad je misao o osveti izblijedela pred blizinom smrti, isplutala je sama od sebe
njegova skrivena sustina, ljubav prema korijenu i ceznja za blizinom ljudi.

Kakve misli, posljednje, prolaze njegovim mozgom sto se gasi? Koje slike, koja
tuga, koja radost, mozda? Da li zamislja rodni kraj, iz kojeg je bjezao, bjezeci
od sebe? Da li vidi ljude koje je volio? Da li zali sto nije drukcije zivio? Da li se
posljednje mrvice njegova sjecanja lijepe za zavicajno nebo djetinjstva, koje
nikad ne zaboravljamo?

U pocetku ljubav,
u zivotu mrznja,
na kraju sjecanje.

Ljubav je ipak jaca od svega.