Page 54 - Meša Selimović - Tvrđava

- Nisi bolestan, samo cuvas svoju ogorcenost. Ali ces se razboljeti u ovoj
vrelini. Izadji malo medju svijet, prohodaj, porazgovaraj.

Obukao sam se, ljutit, i izasao uvrijedjen, kao da sam istjeran iz bolesnicke
postelje. Kako zna biti neugodna! Cuvam svoju ogorcenost! A sigumo misli da
strahujem od ovog izlaska.

Na zalost, u pravu je. Zato sam i kivan na nju.

Opio me vazduh, ljepljiiv od sokova, proljetni, glava mi se zanosi, kao da sam
pijan, kao da sam u onoj ruznoj noci. I noge tesko vucem, pretoplo mi je u
zimskim cipelama, a dugo nisam hodao.

Bolestan sam, pa neka, pascu na sokaku, odnijece me kuci, u postelju, lezacu
zatvorenih ociju, blijed, iscrpen, bez rijeci prijekora, bez rijeci zalbe.

Ali, ne padam, noge su sve cvrsce, dah sve sigurniji. Dan je lijep, nisam ni,
znao da je proljece ovako ojacalo. Ljudi me ne gledaju, ne cude se, ne pitaju.

Zasto me Tijana nije natjerala da izadjem ranije?

Jato golubova zauzelo je sokak, po cijeloj sirini, ljudi ih se ne ticu, ne plase se,
ne bjeze, pazim da ne nagazim na te pernate napasnike. - Bjezite, mangupi -
prekoravam ih bez ljutnje. - Zar cete nas otjerati s nasih sokaka?

I djeca su na sokaku. Opkolila su starog Mehmed-agu Caluka, on je, kao i
uvijek, u curku od zute lisice. Baca sitne pare oko sebe, a djeca se smiju,
vriste, guraju se glavama i ramenima, kao vrapci oko zrnevlja zita, pa opet
pristaju za starcem, a on se smijesi i sije bijelom rukom bezvrijedne novcice,
pretvarajuci ih u svoju i djeciju radost. On je jedini vladar koji daje, a oni jedini
podanici koji primaju. Ali on nista nije gubio zbog svoje rasipnosti, a oni nisu
nista dobijali zbog svoga koristoljublja. I ta sarena, sasava, neozbiljna svita
svaki dan je sebi i drugima poklanjala. jevtino veselje, koje je postalo miris i
svjetlost grada, njegova divna djetinjarija.

Zasto sarn se ranije ljutio na djecu i starca? Sad ih gledam i smijesim se.

Pred nasim ducanom zastanem. U prozoru je sultanova slika, veca, ljepsa, u
pozlacenom okviru. I natpis je ozbiljniji, ispisan svecanim kaligrafskim
pismom: Alahov miljenik, nas gospodar.

Smijesim se, i kazem mu: - Dobro jutro, gospodaru. Odsad cemo se sretati
svaki dan.

I on se smijesi, cini mi se, nije strog ni smijesan, kao raniji.

Sad tek vidim koliko mi je drag ovaj ducan, i koliko mi je potreban. Ovakav
nikakav, uzak, nizak, tijesan, jadan, ali moj. Pomirisem: zaudara, Sve je isto, i
sve ce ostati nepromijenjeno. Ovdje je moja sigurnost.