Page 65 - Meša Selimović - Tvrđava
P. 65

dah osjecao, dah vlazan i vreo, a ruka mu je trazila moju, i gladila je sve
            mekse.

            Vidim, sale vise nema, a nisam je ja ni zapocinjao, i mislim: da ili da ga udarim
            po drhtavim gubicama, da zapamti kad me je doveo u ovo svoje smrdljivo
            leglo, ili da se nekako izvucem bez svadje i bez stete, dosta mi je sukoba i
            mrznje.

            Te ustanem i zamolim ga da otkljuca vrata, moram da se nadjem s Mula
            Ismailom.

            Hadzi Fejzo se osmjehnuo:

            - On ti nece pomoci.
            - Nije ti prijatelj?
            - Boze sacuvaj!
            - A tih . . . prijatelja, imas li mnogo?
            - Vidjeces.
            - I svi se pomazete?
            - Dodji, uvjeri se. Mi ne ostavljavamo na cjedilu jedan drugoga. Hoces li
            svratiti ovamo poslije Mula Ismaila?
            - Necu imati vremena.
            - Onda, sutra. Svakako. Cekacu te. Sa strahom sam se osvrno. da kogod ne
            vidi odakle izlazim, a usao sam slobodno.

            Pogledao sam u vedro nebo, da se oslobodim titravog polumraka, i udahnuo,
            duboko, jednom, dvaput, triput, da istjeram zejtinjavi miris iz sebe. Pih, kako
            se osjecam prljav, nikako da zaboravim znojave dlanove kako drhthe na mojoj
            ruci. Sirim prste, da ih prosusi vazduh. Ali, djavo da ga nosi, ne tice me se.
            Tijana je prvo osjetila miris ruzinog ulja, rasipao sam ga oko sebe kao
            otvorena bocica. Namrstila se.

            - Nesto mi mnogo mirises - rekla je sumnjicavo.
            - Mani me, zeno, umalo ti ne stradah.
            - Vidim.

            Ispricam joj, u smijehu, svoju nevolju, a ona me gleda u cudu. To si ti sanjao,
            kaze. Nikako ne vjeruje u te stvari. I nikako da mi povjeruje potpuno. Zna da
            ne lazem, a lici na laz, ili na grubu salu. Uzalud, ostala je u njoj sumnja da me
            nije namirisao nikakav hadzi Fejzo s bradom, vec neka nepoznata Fejzija. To,
            nazalost, nije istina - rekao sam, smijuci se - ali joj je moja prava istina
            izgledala nevjerovatna. Mada bi joj moja nevjerovatna istina izgledala laksa
            nego njena izmisljena. Meni ne treba nijedna. Samo, nije pravo da posteni ljudi
            ostaju pod sumnjom zato sto su drugi rdjavi. Mogla bi ponekome pasti na um
            misao da je ugodnije biti pod sumnjom zbog grijeha nego pod sumnjom bez
            icega. Ali Tijana ne prihvata ni taj pametni zakljucak, vec kaze da je bolje
            dolaziti kuci nenamirisan.
   60   61   62   63   64   65   66   67   68   69   70