Page 64 - Meša Selimović - Tvrđava

Upitao me sta zelim, pice, lokum, voce? Uzeo sam serbe, da rastjeram snenost
i cudno raspolozenje, kao da me obuzima lako bunilo. To je od mirisa, od
tisine, od polumraka, od njegovog mekog saputanja.

- I sad trazis posao? Najbolje bi bilo u drzavnoj sluzbi. Ne treba ti nikakva
sposobnost, ne pretrzes se, ne ne strepis od gubitaka, a dobitaka imas onoliko
koliko umijes. Ali, to je tesko. Zamjerio si im se.
- Znam.
- Imaju dobro pamcenje. Ne prastaju uvrede. Ne znaju za milost.

Govori o njirna bez mrznje, ali s podsmjesljivim prezirom. I ne zato sto su
grubi i sto zaudaraju, vec sto ne znaju da zive. Svojom umisljenom velicinom i
gluposcu sire oko sebe strah i dosadu, pa je ruzno i njima i drugima. Ukoceni u
svojoj tromoj nespretnosti, lice na slonove, i kao slonovi iznenada se razbjesne
i unistavaju sve oko sebe. Tako ih uvijek i zamislja, ukocenih debelih nogu,
mracno raspolozene, glupo sujetne, bezobzirno osvetoljubive, potputno gluhe i
slijepe za sve sto je u zivotu lijepo. Uporedjuje ih sa slonovima, jer su to
najruznije zivotinje, potpuno besmislene. Tako i umiru, kao da se svijet rusi, a
nista se ne desava. Samo sto drugi debelokosci dolaze. A svijetom bi trebalo
da vladaju ljudi koji znaju da uzivaju, u svemu. Svima bi bilo dobro. Ali to nece
nikada biti, jer oni ne vole borbu, to nije uzivanje. Jedan jedini medju njima je
izuzetak. On nije debelokozac. Dzemal Zafranija. Pobunio sam se:

- Postace gori od svih. Uskoro!
- Varas se. To je divan covjek. Divan! Steta sto si se s njim posvadjao. Po
necemu je slican tebi, samo si ti ljepsi. Znas li da si lijep? To su ti sigurno
cesto govorili.
- Lijep sam, ko izvrnut dzep.
- Vrlo si lijep, pravi muskarac. Sve ih je manje, na zalost. Kako ti se svidja
ovdje?
- Svidja mi se.
- Mozes doci kad god hoces. Dacu ti i kljuc, ako zelis.

Sa niskog stolica je uzeo bocicu s mirisima, i stavio nekoliko kapi na bradu i na
dlanove. Poskropio je i mene, i tezak istocnjacki miris me gotovo potpuno
odvojio od ostalog svijeta, kao zid.

Upitao sam:

- I Dzemal Zafranija dolazi ovamo?
- Dolazi. Cesto. Veliki smo prijatelji.
- Ti si ga i namjestio kod kadije?
- Volim da pomognem ljudima. Pogotovu ako su mi prijatelji. I tebi cu pomocu.
- A Zafranija, i on zna da uziva?
- Zna. Oh, zna.

I tada, tek tada, tako mi srece, eto kolika sam budala i bezveznjakovic, tek
tada rmi je postalo jasno u sto sarn upao. I ne zato sto sa bistar, vec sto je
postalo ocito. Govorio je sve tise, sve muklije, unoseci mi se u lice da sam mu