Page 76 - Meša Selimović - Tvrđava

- Htio sam da ti kazem, sve zazinem, pa progutam, nezgodno mi. A morao sam
da idem, ne pita hocu li, vec: hajde! Zgodan si, veli, za ovaj posao, niko nece
posumnjati u tebe.
- Imao je pravo, ni ja nisam posumnjao.
- I kako sad da me optuzuje kao Toskina spijuna?
- Bojis se serdar-Avdage?
- Kako se ne bih bojao!
- Je li te tukao, ono ranije?
- Avdaga nikog ne tuce.
- Nego sta radi?
- Ubija.

Sad sam ja poceo da hvatam vazduh i da otvaram usta kao riba izvadjena iz
vode.

Mahmut se umivao na cesmi, hladio ruke, dugo pio vodu s dlana, hvatao
izgubljeni dah. A, bogami, i meni bi bilo potrebno da podmetnem glavu pod
cesmu, da dodjem sebi.

To je ono njegovo, Avdagino, nepoznato, zbog cega ljudi cute i odmahuju
rukom. A ja sam mu govorio svoje glupe stihove, ganut njegovom
plemenitoscu i razumijevanjem, tvrdeci da su svi ljudi jednaki, da su
nesavrseni, i da nema razlike izmedju njega i drugih.

Cemu je to posluzila moja pjesma? Jednom dzelatu, da se zakloni za nju. A cini
to za svoju okrvavljenu dusu, pristajuci da mu svjedok i jamac bude i takav
budalasti pjesnik kakav je Ahmet Sabo!

A mozda je i nesto drugo, mozda je moja pjesma potvrda njegova misljenja,
da su savrseni ljudi samo u grobu. Dok zive, oni su zlikovci.

E, pjesmo moja nesrecna!

Stid i kajanje su mi pomogli da se ne naljutim suvise na Mahmuta Neretljaka.
On je ucinio ruznu stvar zato sto je prisiljen, ja od svoje volje.

I eto, od tog serdara Avdage, poceo sam da razmisljam o onome sto niko nije
domislio do kraja, a sto niko, kad sazri, ne ispusta iz misli: sta je to s nama i
sa zivotom, u kakve se to konce splicemo, u sta upadamo svojom voljom u sta
nevoljom, sta od nas zavisi, i sta mozemo sa sobom. Nisam vjest razmisljanju,
vise volim zivot nego misao o njemu, ali kako god sam prevrtao, ispada da
nam se vecina stvari desava mimo nas, bez nase odluke. Slucajnost odlucuje o
mome zivotnom putu i o mojoj sudbini, i najcesce bivam doveden pred gotov
cin, upadam u jedan od mogucih tokova, u drugi ce me ubaciti samo druga
slucajnost; Ne vjerujem da mi je unaprijed zapisan put kojim cu proci, jer ne
vjerujem u neki narociti red ovoga svijeta. Ne odlucujemo, vec se zaticemo.
Strmoglavljeni smo u igru, punu nebrojenih izmjena, jednog odredjenog
trenutka, kad nas samo ta prilika ceka, jedina koja nas moze sacekati u toku