Page 72 - Meša Selimović - Tvrđava

Gleda nas covjek, pa samo sto ne zaplace od zalosti kako izgledamo. A ti jos
kazes: culi smo za tebe po dobru!

Poceo je da se smije i Mahmut.

- Pa sta da mu kazem? Cuo sam za tebe po zlu? E, taman posla!
- Znam da nisi mogao. Ali je smijesno.
- Smijesno jest. A opet, i nije.
- I sta cemo sad reci ljudima u gradu? Smijace nam se.
- Sta cemo reci? Nista. Svejedno mi je sto bi se smijali, to bi se lako
preboljelo. Ali da ne pomisle stogod drugo. Ko bi vjerovao da smo slucajno
sreli Tosku, i da nas je Toska, pustio bez rijeci?
- I meni izgleda nevjerovatno.
- E, zato cuti. Nikog nismo vidjeli, i nikome nemamo nista da pricamo.
Najpametnije je cutati. Takvo je vrijeme.

Slozio sam se da je to najpametnije. Ali, jedno je znati sta je pametno, a
sasvim drugo i uciniti to sto je pametno.

Mahmut je znao da je pametno cutati, i odmah sve ispricao serdar-Avdagi.

Avdaga je porucio da i ja dodjem.

Mogao sam se krstiti od cuda, mogao sam traziti ma kakav razuman razlog,
mogao sam se ljutiti ali mi sve to ne bi pomoglo da shvatim. Izgleda da on
uvijek cini suprotno od onog sto misli. Ili ne moze da ne kaze ono sto zna.
Suvise je vazno da bi mogao precutati, cak ako bi mu to nanijelo i stetu.

Mahmut nije mogao da objasni nista.

- Ne znam sta mi je bilo - kaze uplaseno.
- I sta je rekao kad si mu ispricao?
- Rekao je da idem kuci. Zasto serdar Avdaga poziva mene? O tom Avdagi
nisam znao mnogo. Nisu znali ni ljudi koje sam pitao. Ili nisu htjeli da govore.
Slijegali su ramenima, odmahivali rukom. Neka tajna je bila oko njega, i nije je
dobro pominjati, kao ni svako veliko zlo. Ime, i to, nesto nepoznato, to je
Avdaga. Ili jos vise to njegovo nepoznato ime.

Mora covjek upasti u nevolju kad se druzi s takvim nesrecama kao sto je
Mahmut, jadao sam se Tijani, pokusavajuci da svoju nepoznatu krivicu
prebacim na drugoga. Ali me ona nije podrzala u mojoj namjeri. Znao sam sta
misli: lunjao si bez potrebe, niko te nije natjerao, jedva si cekao da te Mahmut
pozove, a ja sam sjedila kod kuce sama. Ne bacaj svoju krivicu na drugoga!

Tako me Mahmutova prosutost uvalila u vazdan nevolja, i kod serdara Avdage,
i kod moje zene, i bogzna koga jos, ako nesreci bude po volji da me uzme na
zub. I najlakse bih se naplatio na Tijani, ni krivoj ni duznoj, ali bih joj nasao i
krivicu i dug, i uvrijedjeno bih ucutao, sazalivsi se sam na sebe sto ne nalazim
na razumijevanje ni kod svojih najblizih. Ali, srecom, ona je sprijecila buru i