Page 74 - Meša Selimović - Tvrđava

Jos je cudnije sto je slusao pobozno, sa zahvalnim izrazom na licu, gotovo
ozaren.

- Molim te, jos jednom.

Tiho je micao usinama, ponavljajuci stihove za mnom.

- Da ti napisem?
- Tudje pismo slabo citam. A sam slabo pisem. Ubrzo je naucio pjesmu i
izgovarao je polako: nevjesto, jednom, dvaput, nekoliko puta, s uzivanjem
koje nisam shvatao. Upitao sam ga:
- Zar toliko volis pjesme?
- Ova mi se svidjela cim sam cuo prvi stih. I opet je poceo da kotrlja rijeci po
ustima, da im osluskuje zvuk, da okusava slast, da sladostrasno isisava iz njih
smisao, kao srz iz kosti. Ovo neobicno i neocekivano uzivanje u stihovima,
podiglo mu je ugled u mojim ocima, pogotovu sto je izdvojio bas moju pjesmu.
Ako je mogla toliko da ga odusevi, znaci da je dobra. A ako je on mogao da
osjeti njenu ljepotu, u njemu leze vrijednosti koje ne otkriva svakome.

Zaboravio sam njegovu tajnu.

- I to je sve sto radis, sastavljas pjesme?
- Ne mogu da nadjem posao.
- Sam si tako htio, zasto se tuzis? Hoces da govoris svasta. E pa trpi. Da nisi
ocekivao orden? Nisi valjda tolika budala.
- Bio sam pijan.
- Govorio pijan, smislio trijezan. U picu si se samo otkrio.
- Rijeci su vazduh, kakvu stetu mogu nanijeti?
- Rijeci su otrov, od njih pocinje svako zlo.
- Onda, da cutimo!
- Ne treba da cutimo. Ima se o cemu govoriti, ne napadajuci. Pomoci treba, a
ne odmagati. Drzava je to, bolan, hiljadu briga i nevolja, imanje svoje ne
mozes urediti kako valja, a kamoli toliki svijet. I onda pocne neko da zakera,
te ne valja ovo, te ne valja ono, e cudna mi cuda! Jasta da ne valja. Pravo je
cudo kako ista valja: toliki ljudi, a svako vuce na svoju stranu. Mislis da je lako
ovima sto upravljaju drzavom?
- Nije lako.
- I nije. A ti, po njima! E, to je, vidis, lako. A da, recimo, tebi dodje neko u
kucu i da ti kaze: ne valja ti kako si ovo uradio. Sta bi ti ucinio? Naljutio bi se,
izbacio bi ga. I imao bi pravo.
- To je drugo. Moje se ne tice nikoga.
- Pa jest, drugo je, cim je tvoje. A da se to tvoje nikoga ne tice, tice se. Tu,
vidis, grijesis. Sa svijetom zivis, ne treba mu prkositi.
- Cime prkosim?
- Pa eto, napadas. Zasto? Svako ce pomisliti: ozenio si se vlahinjom.
- Zar je to grijeh, pobogu!
- Njen otac je bio protiv drzave.
- Ako je bio protiv drzave, platio je glavom. A nikad se s njim ni vidio nisam.
Sa zenom nisam o njemu ni dvije rijeci progovorio.