Page 71 - Meša Selimović - Tvrđava

I ja njega, iznenadjen bogatstvom oruzja i ljepotom konja pod njim.

- Je li to arapski konj? - pitam zadivljen. On ne odgovara na moje prijateljsko
pitanje, susrece nas samo njegov teski pogled.
- I popeli ste se ovamo samo da vidite ovu nesrecu? - kaze isto onako mirno. -
Ne vjerujem da ste tolike budale.
- Pa sad, prijatelju - velim ja ljutit - niko nam ne rece da moramo koga pitati
za dozvolu. A ako hoces bas da vrijedjas, lako ti je, puska ti je u ruci.
- Ne vrijedjam ja nikoga. I svejedno mi je zasto ste dosli.
- Htjeli smo do Podgraba. Da pisemo zapise seljacima - objasnio je Mahmut
ponizno.
- E pa, danas necete u Podgrab. Vraticete se u grad. I porucite serdar-Avdagi
da vise ne salje uhode za mnom.
- Kakve uhode, kumim te bogom velikim! - zavapio je Mahmut.
- Takve kao sto ste vi.
- A od koga da mu odnesemo poruku? - upitao sam.
- Od Becira Toske.
- Ti si Becir Toska?
- Ja sam. Jesi li cuo za mene?
- Cuo sam.
- Po zlu ili po dobru?
- Po dobru, Becir-aga - ljiubazno se osmjehnuo Mahmut, pokazujuci zute zube.

E, tu je nesrecni Mahmut bas pretjerao, i znali smo to sva trojica.

- Vidis - rekao je Toska Mahmutu, ni tada se ne naljutivsi. - Tvoj prijatelj je
posteniji od tebe, ali i budalastiji. On bar ne kaze nista. A ti, brate, lazes.
Hajde sad, i ne okrecite se!

Nismo cekali da nam ponovi naredjenje kojim nas oslobadja svog prisustva.
Mahmut je sasvim zaboravio na grceve u nogama, skocio je kao mladic, i hitro
smo krenuli na suprotnu stranu, nastojeci da se sto prije udaljimo od Toske i
njegovog oruzja.

Kad je Mahmut poceo tesko da dise i da batrga po neravnom putu, Toska je
bio daleko iza nas, a kao da smo jos vidjeli njegove teske oci.

Strah me uhvatio naknadno, kad sam otisao od njega.

Toska, surovi hajduk, koji se nije bojao ni stedio ikoga! A nas je pustio, bez
prijetnje.

I dok je Mahmut hvatao sapu i smirivao krkljanje u grudima, ja sam poceo da
se smijem. Mahmut me gledao zacudjen, i vise znacima nego rijecima, pitao:
sta mi je, zasto se smijem?

Pa zamisli, rekao sam kroz smijeh, kakav smo jad nas dvojica. Cak se i strasni
Toska sazalio. Zao mu je bilo i glas da povisi, da se ne uneredimo od straha.