Page 112 - Naomi Klein - "Ne" Nije Dovoljno

lijepu ljudsku sposobnost solidarnosti koju trenuci krize često osnažuju. No
na službenoj razini, čista suprotnost. Nikad neću zaboraviti riječi Curtisa
Muhammada, iskusnog borca za ljudska prava iz New Orleansa, koji je izjavio
kako pouka svega glasi „da nemamo čuvare“.
Takvo napuštanje bilo je istinski nepravedno, a podjele su se protezale

rasnim i klasnim granicama. Mnogi su mogli sami napustiti grad —sjeli su u
aute, odvezli se do hotela na sigurnom, nazvali agente osiguravajućeg društva.
Neki su ostali uvjereni da će obrana izdržati. No mnogi drugi ostali su zato
što nisu imali izbora - nisu imali automobil, bili su preslabi da voze, ili jed­
nostavno nisu znali što bi trebali učiniti. To su ljudi kojima je bio potreban
učinkovit sustav evakuacije i pomoći —nisu imali sreće. Sve je to podsjećalo

na reprizu Bagdada - neki su se mogli skloniti u svoju privatnu Zelenu zonu,
dok su mnogi ostali zatečeni u Crvenoj zoni - a najgore se tek spremalo.
Napušteni u gradu bez hrane i vode, potrebiti su učinili ono što bi u takvim
prilikama učinio svatko - opskrbili su se u lokalnim prodavaonicama. Fox
News i ostali mediji iskoristili su odmah priliku da crnačko stanovništvo New
Orleansa opišu kao opasne „pljačkaše” koji će ubrzo napasti nepoplavljene i
bjelačke dijelove grada, kao i obližnja predgrađa i naselja. Na pročeljima su se
počeli pojavljivati grafiti: „Pucamo po lopovima.” Postavljene su i kontrolne
točke kako bi se ljude zadržalo u poplavljenim dijelovima grada. Na Danzigerovu
mostu policajci su ustrijelili Crnce (bez opomene - petorica policajaca izjasnili
su se krivima, a grad je morao platiti 13,3 milijuna dolara odštete u toj i još
dvije slične parnice poslije Katrine). U međuvremenu su bande naoružanih
bijelih čuvara šetale ulicama tražeći - kako je jedan stanovnik izjavio istraži­

vačkom novinaru A. C. Thompsonu —„priliku za lov na Crnce”. U Crvenoj
zoni, očito, sve je moguće.
Bila sam u New Orleansu i osobno se uvjerila koliko su policija i vojska
bili na iglama —a da i ne spominjem privatne zaštitare iz Blackwatera koji su

upravo bili pristigli iz Iraka. Sve je jako podsjećalo na ratno područje, sa siro­
masima i Crncima na nišanu - bili su to ljudi čiji je jedini zločin bio taj da su
pokušali preživjeti. Kad su pripadnici Nacionalne garde počeli provoditi opću
evakuaciju grada, bili su nezamislivo okrutni i divlji. Vojnici su automatskim
puškama tjerali stanovnike u autobuse, uskraćujući im svaku informaciju o
tome kamo ih vode, a djecu su često odvajali od roditelja.
Ono što sam vidjela tijekom poplave šokiralo me. No ono što sam vidjela
poslije potpuno me dotuklo. Grad je posrtao, stanovnici su se raspršili diljem
zemlje i nisu mogli štititi vlastite interese - tako je izronio plan da se korpo­
racijska lista želja provede u djelo što je prije moguće. Milton Friedman, tada
devedesettrogodišnjak, napisao je za Wall Street Journal: „Većina škola u New
Orleansu leži u ruševinama, kao i domovi djece koja su ih pohađala. Djeca
su se raspršila diljem zemlje, to je tragedija. Ali i prilika za korjenitu reformu
obrazovnog sustava”.