Page 149 - Naomi Klein - "Ne" Nije Dovoljno

stimulacije obnove proizvodnje —i da ga učine dovoljno izdašnim. Nakon više

desetljeća nemilosrdnih rezova u socijalnoj potrošnji odjednom je postignut
opći konsenzus o potrebi da savezna vlada izvuče gospodarstvo iz recesije. Plan
stimulacije procijenjen je na 800 milijardi dolara, što je nesvakidašnja svota,
iako su je tada kritizirali kao nedovoljnu.
To nije bilo jedino sredstvo kojim je Obama raspolagao da ostvari svoje
obećanje o pomaganju onima iz „Glavne ulice“. Banke su bile na koljenima,
primale su bilijune dolara državnog novca za izravan spas ili u obliku jamstava za
zajmove, a u Sjedinjenim Državama i diljem svijeta vođene su vatrene rasprave
o tome što bi vlade trebale zatražiti od banaka koje su spasile od posljedica vla­
stite pohlepe. Treba li rezati direktorske plaće? Vratiti Glass-Steagallov zakon iz
vremena Velike krize, kojim su odvojene komercijalne od investicijskih banaka?
Treba li direktore odgovorne za globalnu krizu strpati u zatvor? Treba li banke
trajno nacionalizirati i voditi kao javne zaklade? Neka od tih pitanja i danas
zvuče radikalno, no vrijedi zapamtiti da su to bile stvarne rasprave vođene
2009. godine, pa čak i u konzervativnim medijima poput Financial Timesa.
Slične rasprave vođene su i o sudbini velikih automobilskih kompanija, koje
su se također zaputile u Washington tražeći spas. Dvojica od Velikog trojstva
- General Motors i Chrysler - morali su već iste godine proglasiti stečaj te su
završile pod državnim nadzorom.
Sad se ođmaknimo i zamislimo što je sve moglo biti... Obama je dobio
mandat za stvarnu promjenu, imao je doslovno carte blanche za osmišljavanje
stimulacijskog paketa, i priliku da nametne prijeko potrebne promjene dvjema
posrnulim granama američke ekonomije - bankama i automobilskoj industriji.
Zamislite da su demokrati iskoristili prednost koju su imali 2009. i 2010.
kako bi bankama i automobilskim divovima nametnuli ozbiljne i korjenite
zahtjeve za restrukturiranjem u zamjenu za spas. Zamislite da je Obama, iza­
bran zbog obećanja da će se pobrinuti za one iz „Glavne ulice", riješio problem
klimatskih promjena, stabilizirao gospodarstvo i gledao na bankarstvo i auto­
mobilsku industriju kao na dijelove jedinstvene vizije oživljavanja gospodarstva,
istodobno se boreći protiv nejednakosti i klimatskih promjena.
Konkretno, što bi bilo da su automobilske kompanije dobile direktivu da
se restrukturiraju kako bi proizvodile vozila budućnosti s niskim emisijama
ugljika - električne automobile, električne autobuse, tramvaje? Usred finan­
cijske krize izgubljeno je dva milijuna radnih mjesta u proizvodnji, a tvornice
su zatvarane. No što bi bilo da su se, umjesto toga, tvornice prenamijenile i
opremile? Slična industrijska transformacija dogodila se tijekom Drugoga svjet­
skog rata, kada su američke tvornice bile prenamijenjene za ratnu proizvodnju.
Istina, bilo bi skupo, ali od banaka se moglo zatražiti da potroše veći dio
„novca za spašavanje" kako bi pružale zajmove potrebne za industrijsku tran­
sformaciju (nažalost, banke su samo zgrtale gotovinu). A stimulacije se moglo
potrošiti na obuku i obrazovanje radnika kako bi mogli aktivno sudjelovati u