Page 152 - Naomi Klein - "Ne" Nije Dovoljno

stvaranja profita. Diljem industrijaliziranog svijeta pritisak socijalnih pokreta
stvorio je uvjete za programe poput New Deala, ambiciozna ulaganja u javnu
infrastrukturu - instalacije, transportni sustav, stanovanje - što je usporedivo
s onime što danas od nas zahtijeva klimatska kriza. (Baš kao što su razaranja
za Drugoga svjetskoga rata poslužila kao još jedan sličan katalizator.)
Godine 1969. dolazi do izlijevanja nafte u Santa Barbari koje je onečistilo
prelijepe kalifornijske plaže i bilo je nešto poput Velikog sloma za okoliš - na
taj šok reagirali su milijuni ljudi tražeći korjenite promjene. Mnogi najstroži
sjevernoamerički zakoni kojima se štite zrak, voda i ugrožene vrste vuku svoje
korijene iz narodnoga gnjeva koji je uslijedio kao reakcija na katastrofu.
U svim tim slučajevima teška kriza poslužila je kao poziv na ustanak i obli­
kovala je smislenu legislativu koja je pak stvorila sigurnije i poštenije društvo
- velikim dijelom zahvaljujući napornom radu organizatora koji su pripremali
teren godinama prije nego što je došlo do šoka. Te reforme bile su daleko od
savršenstva, nipošto sveobuhvatne transformacije, no ipak su izravno zaslužne
za stvaranje velikog dijela suvremene socijalne zaštite, kao i regulacijskih struk­
tura koje štite bezbrojne radnike i javno zdravstvo. Štoviše, za te pobjede nije
bila potrebna autoritarna prijetvornost. Bile su toliko omiljene kod birača da
ih se nije moralo proturati pod krinkom krize, nego su ih gromoglasno zahti­
jevali snažni socijalni pokreti —bilo je to produbljivanje demokracije, a ne

njezino podrivanje.
Dakle, zašto su te krize iznjedrile tako vizionarske promjene, dok one suvre­
menije - uragan Katrina, propast hipotekarnog tržišta, katastrofa na BP-ovoj
platformi Deepwater Horizon - za sobom ostavljaju tako malo napretka u
javnoj politici?

Kada utopija pruži ruku

Evo jedne teorije - međuigra pustih snova i konkretnih pobjeda oduvijek je
ležala u srži trenutaka iskonske transformacije. Napreci koje su izvojevali radnici
i njihove obitelji poslije Građanskoga rata i tijekom Velike krize, baš kao i oni
na polju građanskih prava i okoliša u šezdesetima i početkom sedamdesetih
godina, nisu bili samo reakcije na krizu. Bile su to reakcije na krizu koje su se
ostvarile kad su se ljudi usuđivali sanjati o velikim stvarima, glasno, u javnosti
- bile su to eksplozije utopijske mašte.
Štrajkaši iz Pozlaćenog doba, potkraj devetnaestoga stoljeća, bjesnili su
na golema bogatstva koja su zgrtana na leđima potlačenog radništva i bili su
nadahnuti Pariškom komunom, kada je pariško radništvo preuzelo upravu nad
gradom i vladalo mjesecima. Oni su sanjali o „zadrugarskoj zajednici", svijetu
gdje će rad biti samo jedan element dobro uravnotežena života i gdje će vremena
za odmor, obitelj i umjetnost biti napretek. Utopističko-socijalistička fikcija,
među njima i djelo Edvvarda Bellamvja Pogled unatrag (Looking Backward),