Page 154 - Naomi Klein - "Ne" Nije Dovoljno

obiteljskom imanju koje su oteli grabežljivi kreditori ili o malom biznisu koji
je postao žrtva industrijskog kapitalizma. Poznajući nešto drugačije bili su
sposobni zamišljati radikalno bolju budućnost - i boriti se za nju. Čak i oni
koji su poznavali samo ropstvo i aparthejd bili su neopisivo dovitljivi u prona­
laženju načina - čak i s pomoću zakučastih umjetničkih formi - da gaje i na
životu održavaju san o slobodi, samoupravi i demokraciji. Kako je primijetio
dobitnik Pulitzerove nagrade, pisac Junot Diaz nedugo nakon izbora 2016.,
predviđajući mračne dane:
„Oni među nama čiji su preci bili vlasništvo i uzgajani poput životinja
predobro poznaju takvu budućnost, zato što je ona, jednim dijelom,
naša prošlost. A mi znamo da smo borbom do kraja, mi koji nismo imali
ništa, čak ni prava imena, preobrazili svijet. Našim precima to je uspjelo
s jako malo toga - a mi koji imamo mnogo više, moramo učiniti to isto.“
Upravo ta sposobnost maštanja, sposobnost zamišljanja svijeta korjenito dru­
gačijeg od sadašnjega, u velikoj mjeri nedostaje otkako je povik ,,NE!“ počeo
zvoniti svijetom još 2008. godine. Na Zapadu ne postoji mnogo sjećanja na
bilo kakav drugačiji gospodarski sustav. Postoje određene kulture i zajednice -
najvećim dijelom one starosjedilačke - koje su brižno čuvale sjećanja i uzorke
drugačijih vidova života, koji se ne temelje na posjedovanju zemlje i beskonačnom
izvlačenju profita. No većina nas što živi izvan tih tradicija zatiče se preko glave
uronjena u kapitalističku matricu - iako možemo zahtijevati mala poboljšanja
trenutačnih uvjeta, zamišljati nešto posve drugačije mnogo je teža zadaća.
I to je djelomičan razlog što su novonastali pokreti - od europskog „pokreta

trgova" do pokreta Okupirajmo Wall Street, pa čak i egipatske revolucije —
vrlo jasno izrekli svoje ,,NE“: ne bankarskoj pohlepi, ne mjerama štednje, a u
Egiptu ne diktaturi. No prečesto je manjkala jasna i privlačna vizija svijeta s
druge strane toga ,,ne“.
Bez njezine prisutnosti, šokovi nastavljaju nadirati.
Dok svjedočimo divljanju bjelačkog supremacizma i mizoginije, teturanju
svijeta na rubu ekološkog kolapsa, kapitalu što proždire i posljednje tračke
javne sfere, jasno je da moramo učiniti nešto više; nije dovoljno samo povući
crtu u pijesku i reći „dosta". Da, moramo to učiniti, moramo iscrtati uvjer­
ljivu i vjerodostojnu cestu prema drugačijoj budućnosti. No takva budućnost
ne može biti samo mjesto gdje smo obitavali prije nego što je stigao Trump
(dakle, svijet koji nam je podario Trumpa). To mora biti mjesto na kojemu
dosad nikad nismo bili.
Zamisliti takvo mjesto iziskuje povratak utopističkoj tradiciji koja je
pokrenula brojne transcendentne političke pokrete u prošlosti. To znači imati
hrabrosti i stvoriti sliku drugačijeg svijeta, onog koji nas, iako postoji samo u
našim mislima, može pokrenuti dok krećemo u pobjedničke bitke. Jer, kako
je Oscar Wilde zapisao 1891.: „Karta svijeta koja ne uključuje Utopiju nije