Page 28 - Pyotr Ouspenskii - Tertium Organum

vjernika koji nastoji pomiriti vjerske dogme s razumskim

dokazima i koji je prisiljen istovremeno vjerovati i u
stvaranje svijeta u sedam dana prije sedam tisuća
godina i u geološka razdoblja koja su trajala stotine

tisuća godina, pri čemu, dakako, ulogu stvaranja svijeta

igra atomistička teorija i eter s njegovim valovitim
titranjima ili elektroni i energistička teorija.

Događa se i gore. Fizičar u dubini duše može osjećati

zbiljsku bezvrijednost svih tih novih i starih znanstvenih
teorija, ali strahuje da ne izgubi tlo pod nogama, da mu

ne preostane samo negacija.

On nema čvrstog sustava u zamjenu za onaj kojega je
neistinitost očita. Boji se zakoračiti u prazno. Stoga,

nemajući dovoljno hrabrosti otvoreno priznati da ni

u što ne vjeruje, on i dalje zadržava sve te
proturječne teorije poput kakve oficirske odore

samo zato što je ta odora povezana s pravima i
povlasticama, i unutrašnjim i vanjskim, a koje su

stanovito pouzdanje u sebe i u okolni svijet, kojega
se ne može odreći jer mu za to nedostaje snage i

odvažnosti.

»Materijalist koji vjeruje« tragični je lik modernih
vremena, nalik »ateistu« ili »svećeniku koji ne vjeruje« iz

Voltaireova vremena.

Iz tog straha od praznine potječu sve dualističke

teorije koje priznaju »duh« i »materiju« kao različita
počela koja postoje istovremeno i međusobno su

neovisna.