Page 430 - Pyotr Ouspenskii - Tertium Organum

nije teško shvatiti čak i sa strogo pozitivističkog

znanstvenog gledišta.

Za znanost, koja proučava život kao da je odvojen od
nje, svrha ljubavi sastoji se u nastavljanju života. Da

budemo točniji, ljubav je karika u lancu činjenica koje
održavaju neprekinuti tok života. A snaga koja

međusobno privlači dva spola djeluje u interesu

održavanja vrste i nastaje iz samih oblika
produženja vrste. Međutim, ako s tog stajališta

razmatramo ljubav, morat ćemo priznati da te snage
ima više no što je nužno. Upravo u tome je ključ

prave biti ljubavi. Te snage ima više nego je
potrebno, beskrajno više. Zapravo, za ciljeve

održavanja vrste koristi se samo mali djelić od

jednog postotka te snage ljubavi kojom Ijudski rod
raspolaže. Kamo onda odlazi glavnina te snage?

Znamo da ništa ne može nestati. Ako energija postoji,

ona mora prijeći u nešto. Ako tek zanemarivi djelić
energije odlazi u stvaranje budućnosti putem rađanja, i

ostatak mora otići u stvaranje budućnosti, ali na druge
načine. U fizičkom svijetu znamo mnoge slučajeve kad

je izravna funkcija ispunjena uz pomoć krajnje malog
djelića utrošene energije, dok se veći dio energije čini

beskorisno potrošenim. Dakako, taj veći dio energije ne
iščezava, ne nestaje, već proizvodi druge rezultate,

posve različite od izravne funkcije.

Uzmimo običnu svijeću. Ona bi trebala davati svjetlo.
No ona daje mnogo više topline negoli svjetla. Svjetlo je

izravna funkcija svijeće, toplina je njezina neizravna
funkcija, a dobivamo više topline nego svjetla. Svijeća je

peć udešena za osvjetljavanje. Da bi davala svjetlo,
svijeća mora gorjeti. Gorenje je neophodni uvjet za

dobivanje svjetla od svijeće; bez gorenja se ne može. Ali