Page 435 - Pyotr Ouspenskii - Tertium Organum
P. 435
Općepoznata je psihološka činjenica da se u
trenucima vrlo intenzivnog doživljavanja, velike
sreće ili velike boli, sva okolna zbivanja čovjeku
čine nezbiljskima, snom. To je početak buđenja
duše. Kad čovjek u snu postane svjestan da spava i
da je ono što vidi san, on se budi. Na isti način i
duša, kad shvati da je sav vidljivi život samo san,
približava se buđenju. I što je jače, što je življe
čovjekovo iskustvo, brže će doći trenutak svijesti o
nezbiljnosti života.
Vrlo je zanimljivo ispitati ljubav i čovjekov odnos prema
ljubavi uz pomoć iste metode i iste analogije koje smo
primijenili na usporedno istraživanje različitih dimenzija.
Ponovo ćemo zamisliti svijet plošnih bića koja ispituju
pojave što dolaze na njihovu plohu iz nekog drugog
nepoznatog svijeta (poput promjene boje crta na plohi
što zapravo prouzročuje vrtnja kotača s raznobojnim
žbicama koji prolazi kroz plohu).
Plošna bića pretpostavljaju da te pojave nastaju na
njihovoj ravnini zbog uzroka koji isto tako pripadaju
ravnini i da na njoj završavaju. I sve slične pojave za njih
su istovjetne, poput dviju kružnica koje zapravo
pripadaju posve različitim predmetima. Na toj osnovi
grade svoje teorije i svoju etiku. Pa ipak, kad bi bila
dovoljno odvažna da napuste svoju »dvodimenzionalnu«
psihologiju i da razumiju pravu prirodu tih pojava; tada
bi, uz pomoć tih istih pojava i njihovim posredstvom,
bila u stanju otrgnuti se od svoje plohe, uzdignuti se,
vinuti se iznad nje i vidjeti neizmjerni nepoznati svijet.
Pitanje ljubavi zauzima točno isto mjesto u našem
životu. Samo onaj koji je u stanju vidjeti daleko preko
činjenica i koji može same činjenice vidjeti u svjetlu