Page 501 - Thomas Mann - Čarobni breg
P. 501

U prozaičnoj stvarnosti, mentor ga je zatekao kako pakuje kofere, — jer od trenutka svoga
        buđenja Hans Kastorp je bio zahvaćen metežom i vrtlogom divljeg odlaska, metežom koji je
        nastao  u  ravnici  posle  onog  razornog  udarca  groma.  »Zavičaj«  je  sad  ličio  na  mravinjak
        obuzet panikom. Mali narod Berghofa sručivao se što je mogao brže pet hiljada stopa naniže,
        u katastrofom pogođenu ravnicu, preopterećujući stepenice maloga voza na koji se — ako je
        moralo tako biti — jurišalo i bez prtljaga koji je u gomilama bio naslagan na peronu stanice,
        a činilo se da je čak do njene visine doprla iz nizine zapara koja je mirisala na paljevinu. I
        Hans Kastorp se gurao sa ostalima.  Lodoviko ga zagrli u onoj gužvi,  — on ga bukvalno
        stisnu u naručje i poljubi onako kako to čine južnjaci (ili Rusi) u oba obraza, zbog čega se
        naš putnik, i pored sveg svog uzbuđenja, veoma zastideo. Ali je skoro izgubio prisebnost
        duha, kad ga gospodin Setembrini u poslednjem trenutku oslovi imenom »Đovani«, prelazeći
        preko one uobičajene forme civilizovanog Zapada, obraćajući mu se sa ti.
            »E cosi in giù«, reče on, »in giù, finalmente! Addio, Giovanni mio! Drukčije sam te želeo
        videti da odlaziš, ali neka bude kako jeste, bogovi su tako odredili, a ne drukčije. Nadao sam
        se da ću te videti kako se vraćaš na posao, a ti ideš da se boriš među svojima. Bože moj, tebi
        je to bilo suđeno, a ne našem poručniku. Kako se život igra... Bori se hrabro na strani za koju
        te vezuje krv! Više od toga ne može danas niko da učini. A meni oprosti ako se ostatkom
        svojih  snaga  založim  za  to  da  i  svoju  zemlju  uvučem  u  borbu na onoj strani na  koju je
        upućuju duh i njeni sveti interesi. Addio!«
            Hans Kastorp proturi glavu između deset drugih koje su ispunile okvir maloga prozora i
        mahnu njome preko njih u  znak  oproštaja. A i Setembrini je  mahao  desnicom, dok je

        domalim prstom leve ruke nežno dodirivao jedan očni ugao.
            Gde smo mi sad? Šta je ovo? Gde nas je preneo san? Sumrak, kiša i prljavština, požarno
        crvenilo mutnoga neba koje neprestano bruji od teške grmljavine. Vlažni vazduh je ispunjen
        i iskidan  oštrom pesmom, besnim urlanjem kao da laju  svi  psi pakla, urlanjem  koje  se
        svršava  rasprskavanjem,  šikljanjem,  lomljavom  i  požarom,  ječanjem  i  kricima,  treštanjem
        truba koje samo što ne prsnu, i udaranjem doboša koji sve brže i brže daju znak za juriš ...
        Tamo vidiš šumu iz koje kuljaju bezbrojne rulje, pa trče, padaju i skaču, a na drugoj strani se
        vuče brežuljkasta brazda udaljenog požara, čiji se žar na mahove diže u lelujav plamen. Oko
        nas je  valovita  oranica, prerivena, pretvorena  u kaljugu. Proteže se  neki  blatnjavi drum,
        pokriven  polomljenim  granjem,  sličan  šumi,  a  jedan  poljski  put,  razrovan  i  isprovaljivan,
        odvaja se od njega u obliku luka prema brežuljcima, gde na hladnoj kiši strče stabla, gola,
        bez granja... Tu stoji jedan putokaz, — ali uzalud stoji: polumrak bi nam sakrio njegov natpis
        čak i da mu tabla nije probijena i iskidana. Istok ili zapad? To je ravnica, to je rat. A mi smo
        samo plašljive senke kraj puta, stidljivi u svojoj senovitoj sigurnosti, ne pomišljajući da se
        razmećemo hvalisanjem i lovačkim pričama; nas je doveo ovamo pripovedački duh i želja da
        među sivim prilikama drugova koji trče, jurišaju i kidišu uz lupu doboša, ispadajući iz šume,
        još jednom pogledamo u lice jednome od njih koga poznajemo, koji je bio naš saputnik u
        nizu tolikih mnogih godinica, onome dobrodušnom grešniku, čiji smo glas tako često slušali;
        da mu još jednom pogledamo u lice pre nego što ga zauvek izgubimo iz vida.
            Doveli su ih ovamo da izvedu poslednji odlučni udar u bici koja je trajala ceo dan i koja
        je imala za cilj ponovno osvajanje onog položaja na brežuljku i onih sela u plamenu, iza
        njega, koja su pre dva dana pala neprijatelju u ruke. To je bio jedan puk dobrovoljaca, mlada
        krv,  većinom  studenti,  koji  nisu  odavno  na  frontu.  Bili  su  alarmirani  u  noći,  vozili  su  se
        železnicom sve do jutra, pa su sve do posle podne maršovali po kiši, rđavim putevima —
        upravo nikakvim putevima; drumovi su bili zakrčeni pa se išlo preko oranja i močvari punih
        sedam časova u skroz prokislim šinjelima, pod teretom prtljaga za juriš; a to nije bila nimalo
   496   497   498   499   500   501   502   503