Page 496 - Thomas Mann - Čarobni breg
P. 496
»Vi ste pucali u vazduh«, reče Nafta potpuno vladajući sobom i obori oružje.
Setembrini odgovori:
»Ja pucam kud mi je volja.«
»Vi ćete pucati još jednom.«
»To i ne pomišljam. Na vas je red.« Gospodin Setembrini, uzdignute glave, gledajući ka
nebu, beše postrance stao prema Nafti, ne sasvim frontalno, što je bilo dirljivo videti. Jasno
se moglo primetiti da je on čuo kako ne treba protivniku istaviti celu širinu grudi, pa je radio
po tome uputstvu.
»Kukavico!« viknu Nafta, priznajući tim uzvikom čovečanskom osećanju da je potrebno
više hrabrosti da bi se pucalo u drugog nego da bi se sopstvene grudi izložile pucnju, a zatim
podiže pištolj na takav način da to nije imalo više ničeg zajedničkog s ovom borbom, i ispali
metak sebi u glavu.
Žalostan, nezaboravan prizor! I dok su se bregovi loptali oštrim fijukom njegovog pucnja,
Nafta se zatetura nekoliko koraka unazad, izbacujući noge, zaošija se celim telom udesno i
pade licem u sneg.
Svi su stajali jedan trenutak skamenjeni. Prvi mu je pritrčao Setembrini, pošto je odbacio
daleko od sebe svoje oružje.
»Infelice!« uzviknu on. »Che cosa fai per l’amor di Dio!«
Hans Kastorp mu pomože da okrenu leš. Oni ugledaše pored slepoočnice crnocrvenu
rupu; ugledaše jedno lice koje je najbolje bilo pokriti onom svilenom maramicom koja je
jednim uglom virila iz Naftinog gornjeg džepa.