Page 130 - William Engdahl - Stoljeće Rata
P. 130

F. William Engdahl: Stoljeće rata

          zemljama  Europske  ekonomske  zajednice.  Godine  1953.  zemlje  su  te
          ekonomske zajednice imale udio od 19% u svjetskom izvozu; do 1960.
          godine premašile su izvoz Sjedinjenih Američkih Država, u relativnom i
          apsolutnom omjeru, s udjelom od 26% u ukupnom svjetskom izvozu, čija
          je vrijednost iznosila oko 30 milijardi dolara.
            Zapadnoeuropske  su  investicije  u  čeličane,  izgradnju  infrastrukture
          autoputova  i  električnih  mreža,  modernizaciju  luka  velikih  gradova
          poput  Hamburga,  Rotterdama  i  drugih velikih  lučkih  gradova, stvorile
          temelje zadivljujućem razvitku privredne produktivnosti Zapadne Europe.
          Mjerena  na  osnovi  proizvodnje  po  satu  rada  industrijske  radne  snage,
          proizvodnost je rada u kontinentalnom dijelu Zapadne Europe od 1950-
          ih do u 1960-e godine rasla po zdravoj stopi od 7% godišnje, što je bilo
          punih jedan i pol puta brže od porasta proizvodnosti rada u Sjedinjenim
          Državama u tom razdoblju.1
            Tokom toga ogromnog porasta industrije i trgovine u kontinentalnoj
          Europi, počevši od 1950-ih godina značajno su rasli i trgovinski odnosi
          Europe sa zemljama u razvoju, sto je dovelo do industrijskog razvitka u
          mnogim zemljama u razvoju koji je bio brži nego u bilo kojem razdoblju u
          ovome stoljeću. Pokazatelj toga procesa razvoja bio je porast udjela zemalja
          u razvoju u svjetskoj industrijskoj proizvodnji, koja je sa 6,5% ukupnog
          proizvoda iz 1953. godine dosegla razinu od 9% u 1963. godini, što je bio
          porast od 50% tokom jednog desetljeća u relativnim omjerima, a daleko
          veći porast u apsolutnim omjerima rezultata proizvodnje.2
            Kad  se  1958.  godine  De  Gaulle  vratio  na  vlast,  taj  je  događaj  dao
          jedan  novi  jaki  politički  glas  gospodarski  sve  jačem  kontinentalnom
          dijelu Europe. De Gaulle, kao iskusna vojna i politička figura, nije imao
          nikakvih  iluzija  u  pogledu  konačnih  britanskih  ciljeva  u  Europi,  a  na
          američke poslijeratne ciljeve sve je više gledao kao na ciljeve koji su opasno
          sličili  britanskim  ciljevima.  Kad  je  preuzeo  mjesto  predsjednika  1958.
          godine, poduzeo je niz neplodnih susreta s predsjednikom Eisenhowerom,
          predlažući  temeljitu  reformu  strukture  NATO  pakta  s  ciljem  da
          Francuska, između ostaloga, dobije pravo veta na upotrebu nuklearnog
          oružja. U septembru 1959. general De Gaulle je u jednom pismu izrazio
          svoju zabrinutost američkom predsjedniku: “Tokom dvaju svjetskih ratova
          Amerika je bila francuska saveznica i Francuska nije zaboravila što duguje
          američkoj pomoći. Ali, nije zaboravila ni to da je za vrijeme Prvog svjetskog
          rata ta pomoć stigla tek nakon tri duge godine francuske borbe koje su za


          130
   125   126   127   128   129   130   131   132   133   134   135