Page 135 - William Engdahl - Stoljeće Rata
P. 135
“Chevy* iz 1958.”
Farmer iz države Iowe i strojar iz Cincinnatija nisu imali pojma o
tome što je sve bilo na kocki krajem 1950-ih godina, posljednjih dana
Eisenhowerova predsjedništva. Velike su se njujorške banke, orijentirane
na međunarodno tržište, obustaviti investicije u Sjedinjenim Državama i
potražiti travnatije pašnjake u inozemstvu.
Henry Ford je jednom rekao da bi rado platio radnicima najveće nadnice,
prodavao najjeftiniji auto na svijetu i na taj način postao najbogatiji čovjek
na svijetu, sve uz pomoć najmodernije tehnologije. Nažalost, ranih su
1960-ih godina najutjecajniji ljudi američkog političkog ustroja zaboravili
Fordovu lekciju. Bili su previše opsjednuti zarađivanjem “brzog zelembaća”
putem tipične trgovačke igre “kupi jeftino, prodaj skupo”.
*Chevy-ševro, od chevrolet, a označuje vrstu američkog automobila
U samoj Fordovoj tvornici automobila jedan je računovođa, Robert
McNamara, preuzeo vođenje korporacije krajem 1950-ih godina. Američki
je politički ustroj prestao investirati u obnovu američkih gradova, u
obrazovanje stručne radne snage, u ulaganja u modernije tvornice i razvitak
nacionalnog gospodarstva. Umjesto toga, njihovi su se dolari odlijevali iz
Sjedinjenih Američkih Država u namjeri da zgrabe, “jeftino” industrijske
kompanije koje su već bile u pogonu, u Zapadnoj Europi, Južnoj Africi ili
u novonastalim gospodarstvima Azije.
Nakon 1957. velike su američke industrijske tvrtke i banke sve više
išle stopama loše zamišljenog “britanskog modela” industrijske politike.
Sistemsko varanje na kvaliteti proizvoda postalo je moda toga doba. Milton
Friedman i drugi ekonomisti radije su to zvali “monetarizmom”, ali nije
to bilo ništa drugo nego svekolika zaraza britanskom metodom iz 1846.
“kupi jeftino, prodaj skupo”, koja je preplavila američku proizvodnju.
Ponos temeljen na stručnosti i predanosti industrijskom napretku ustupio
su mjesto financijskoj “bilanci”, tj. financijskim pokazateljima koji su
postali jedinim ciljem i koji su se za vlasnike korporacija obračunavali
svaka tri mjeseca.
Prosječni je Amerikanac trebao samo pogledati svoj obiteljski auto da
vidi kako to funkcionira. Proizvođači automobila u Detroitu, umjesto da
uvedu potrebne promjene i moderniziraju postrojenja i opremu nakon
135