Page 23 - William Engdahl - Stoljeće Rata
P. 23

premoći nad drugim industrijskim zemljama u svijetu.
            Dogma Britanskog Carstva iz 19. stoljeća o slobodnoj trgovini i njezine
          maltuzijanske postavke, bile su s vremenom osuđene na propast. Ta se
          dogma  temeljila  na  kanibalizaciji  gospodarstava  sve  većeg  dijela  svijeta
          radi  njezina  održavanja.  Samo  četvrt  stoljeća  nakon  opoziva  Zakona  o
          žitu Britansko Carstvo je potonulo u najveću i najdužu ekonomsku krizu
          u svojoj historiji. Nakon 1873. godine britanska su nastojanja da proširi
          virus “engleske bolesti”, tj. “kozmopolitski gospodarski model” apsolutne
          slobodne trgovine Adama Smitha, imala vidljivo manjeg uspjeha. Zemlje
          kontinentalne  Europe,  predvođene  Njemačkom,  uvele  su  niz  zaštitnih
          mjera  za  svoja  nacionalna  gospodarstva,  što  im  je  omogućilo  najveći
          industrijski razvitak u posljednjih 200 godina.
            To je pripremilo teren za novu raspravu među britanskom elitom o
          tome kako održati Carstvo i moć u svijetu koji se brzo mijenjao. U tu je
          raspravu 1882. godine uvedena geopolitika nafte. Sada se rasprava vodila
          oko toga kako održati britansku pomorsku nadmoć.


          Bilješke:

          1. Komentirajući britansku slobodnu trgovinu, 1851. godine, američki je ekonomist Henry C.
          Carey, tvorac nacionalne privredne strategije Abrahama Lincolna, izjavio: “Tako ovdje imamo
          sistem koji je nerazborit i neprirodan, a osim toga, teoriju izmišljenu s ciljem da se na nju
          prebace bijeda i siromaštvo, što je neizbježan rezultat toga sistema. Za bijedu u Irskoj optužuje
          se  prenaseljenost,  iako  milijuni  hektara  najplodnije  zemlje  u  Engleskom  Kraljevstvu  čekaju
          isušivanje kako bi postali najplodnijom zemljom na svijetu, i iako je irski narod osuđen tratiti
          mnogostruko više rada nego što bi inače platio za svu odjeću i željezo koje potroši. Prenaseljenost
          je izgovor za sva zla toga podloga sistema i tako će biti sve dok tom sistemu ne dođe kraj. Da
          bi se zadržalo to stanje, cijena se rada u Engleskoj mora neprestano održavati na tako niskoj
          razini da bi Engleska bila konkurentna Hindusima, Nijemcima i Amerikancima, uz sve nedaće
          prijevoza i carina.”
          Carey dodaje: “Engleska je tako dugo imala monopol nad proizvodnjom mašina da je postigla
          sposobnosti  s  kojima  se  nije  lahko  natjecati;  u  isto  je  vrijeme  tom  nepravednom  podjelom
          među svojim stanovništvom držala cijenu rada i kapitala na razini nižoj... nego u susjednim
          zemljama. Njezina su poduzeća bila divovska i uvijek spremna potopiti sve one koji su mogli
          postati konkurencijom; neprestane su mijene u njezinu monetarnom ustrojstvu [Engleska banka
          manipulira zalihama zlata, W.E.], kao neminovne posljedice kolonijalnoga sistema, same po
          sebi bile dovoljne da dovedu do propasti u svim zemljama koje su s njom povezane.”
          Carey navodi iskustvo Amerike, gdje je 1837. godine počela bankarska panika i gospodarska
          kriza.  Američki  su  se  krediti  nakon  1820-ih  godina  sve  više  prebacivali  u  ruke  banaka
          londonskoga Cityja, a sve više su se udaljavali od Listovog poimanja nacionalne ekonomije.


                                                                      23
   18   19   20   21   22   23   24   25   26   27   28