Page 220 - William Engdahl - Stoljeće Rata
P. 220

F. William Engdahl: Stoljeće rata

          “prekomorskog” tržišta, jer je Engleska banka jasno davala do znanja, sve od
          1960-ih godina, da neće poduzimati nikakve mjere reguliranja i kontrole
          dotoka stranih valuta na londonsko eurodolarsko bankarsko tržište. Bio
          je  to  dio  njihove  strategije  ponovnog  pretvaranja  londonskog  Cityja  u
          središte svjetskih financija. To je značilo, usprkos dvosmislenim suprotnim
          izjavama u javnosti koje su davali razni bankari o sigurnosti eurodolarskih
          zajmova, da milijarde dolara koji su otjecali iz eurodolarskih banaka sa
          sjedištem u  Londonu  na  račune  zemalja  u  razvoju -  zajmoprimateljica,
          tokom  1970-ih  godina  nemaju  “kreditora  za  krajnju  nuždu”  u  slučaju
          nevraćanja zajmova. Ni jedna suverena vlada nije po zakonu bila dužna
          preuzeti  gubitke  u  slučaju  značajnije  ogluhe  na  vraćanje  bankovnih
          zajmova.
            To nije nikoga zabrinjavalo, sve dotle dok se kotač na eurodolarskom
          ruletu  okretao.  Prema  izračunu  Međunarodnog  monetarnog  fonda
          inozemni dugovi zemalja u razvoju povećali su se oko pet puta, sa 130
          milijardi dolara u “zlatnim” danima iz 1973. godine, prije prvog naftnoga
          šoka,  na  oko  550  milijardi  1981.  godine  i  na  preko  612  milijardi  u
          presudnoj  1982.  godini.  U  tu  svotu  čak  nisu  uračunati  znatni  iznosi
          kratkoročnih  zajmova  dani  na  rok  od  manje  od  jedne  godine.  Vodeći
          je njujorški bankar iz toga vremena, Walter Wriston iz banke Citicorp,
          opravdavao zajmove privatnih banaka zemljama u razvoju poput Meksika i
          Brazila navodom da “njihove vlade imaju bogatstva veća od svojih dugova,
          a vlade, najkraće rečeno, ne bankrotiraju.”
            U  uslovima  nakon  prvoga  naftnog  šoka  nije  se  obraćala  pozornost
          na jednu bitnu značajku tih privatnih eurodolarskih zajmova zemljama
          u razvoju. Banka Manufacturers Hannover Trust iz New Yorka prva je,
          već  ranije,  uvela  recikliranje  ogromnih  iznosa  petrodolara  u  zemlje  u
          razvoju  poput  Meksika,  Brazila,  Argentine  ili  čak  Poljske  i  Jugoslavije.
          Dok su zemlje u razvoju mogle posuđivati novac po daleko povoljnijim
          uslovima nego da su svoja gospodarstva podvrgle ekonomskim uslovima
          Međunarodnog monetarnog fonda, anglo-američka bankovne korporacije
          iznudile  su  jedan  slabo  zapažen  ustupak,  koji  je  banka  Manufacturers
          Hannover  prva  primijenila.  Svi  su  eurodolarski  zajmovi  tim  zemljama
          bili  utvrđeni  na  posebnom  tečaju,  koji  je  u  datom  trenutku  bio  iznad
          tečaja  LIBOR-a  (London  Inter-Bank  Offered Rate). Taj je LIBOR-ov
          tečaj bio fluktuirajući, padao je ili rastao sukladno visini kamatne stope
          na kratkoročne pozajmice u New Yorku i Londonu. Prije ljeta 1979. to


          220
   215   216   217   218   219   220   221   222   223   224   225