Page 237 - William Engdahl - Stoljeće Rata
P. 237
godina crnačka je Afrika bila 90% ovisna o izvozu sirovina radi namicanja
sredstava za financiranje svoga razvitka. Od ranih 1980-ih cijene tih
sirovina, koje su bile u dolarima - počevši od pamuka, kave, bakra do
željezne rudače i šećera, počele su naglo i neprekidno padati. Godine 1987.
te su cijene pale na najnižu razinu od Drugog svjetskog rata, odnosno na
razinu iz 1932., tj. iz godine najdublje svjetske ekonomske krize.
Da su se cijene izvoznih sirovina barem održale na razini iz 1980.
godine, crna bi Afrika u desetljeću 1980-ih godina zaradila dodatnih 150
milijardi američkih dolara. Godine 1982., na početku “dužničke krize”
afričke su zemlje dugovale bankama kreditorima u Sjedinjenim Državama,
Europi i Japanu oko 73 milijarde dolara. Krajem toga desetljeća taj se iznos,
kroz različite “restrukturalne” zahvate u gospodarstva dužničkih zemalja od
strane MMF-a, više nego udvostručio i popeo se na 160 milijardi dolara:
ukratko, bila je to upravo ona svota koju bi dužničke zemlje bile zaradile u
uslovima stabilnih cijena njihovih izvoznih sirovina.
Počinje postajati jasno da se u to vrijeme događao jedan proces
uvelike različit od onoga što je prosječan građanin u zapadno-europskim
i američkim gradovima tada čitao u dnevnim novinama na temu krize
duga. Tokom 1980-ih moćne su multinacionalne kompanije u Britaniji
i Sjedinjenim Državama išle stopama banaka i ustanovile radionice za
dječji rad u mjestima duž meksičke granice sa Sjedinjenim Državama i u
drugim sličnim mjestima. Nazvane “Maquiladores”, te su manufakture za
nekvalificiranu radnu snagu upošljavale očajnu meksičku djecu u dobi od
14 i 15 godina za plaću od pola dolara po satu, da sastavljaju proizvode
za kompanije General Motors i Ford Motor Company i različite američke
kompanije za proizvodnju električne opreme. Meksička je Vlada to
dopuštala jer su djeca “zarađivala” dolare potrebne za otplatu duga.
Reaganu se razbila tikva o glavu
Jedna od najrazornijih posljedica Prvog svjetskog rata i ratnih odšteta
poslije Versajskog sporazuma, zajedno s Dawesovim planom za Njemačku
iz 1920-ih godina koji su izradile londonske i njujorške banke, bio je
relativan krah dugoročnih ulaganja u svijetu. Zahvaljujući apsolutnom
padu svjetske trgovine 1920-ih godina, u usporedbi s predratnom
trgovinom, kao i općoj gospodarskoj i političkoj nestabilnosti koja je
prevladavala u Europi, općenito se novac sve više mogao posuđivati samo
237