Page 235 - William Engdahl - Stoljeće Rata
P. 235

vape za kapitalom, a ta se bogatstva u prvome redu koriste za financiranje
          deficita u Sjedinjenim Državama i u manjoj mjeri u Britaniji. Rasmussen
          je procijenio da su tokom 1980-ih godina sve zemlje u razvoju zajedno
          transferirale  ukupnu  svotu  od  400  milijardi  dolara  samo  u  Sjedinjene
          Američke Države. Taj je novac omogućio Reaganovoj Vladi da financira
          najveći mirnodopski deficit u historiji svijeta, a Vlada je sama sebi lažno
          pripisala zasluge za “najdulji mirnodopski oporavak na svijetu.”
            Uz visoke američke kamate, rastući dolar i podršku američke Vlade,
          rekordni je američki proračunski deficit od 43% tokom 1980-ih godina
          bio “financiran tom de facto pljačkom kapitala zemalja dužnika, zemalja
          koje su se nekad zvale zemljama u razvoju.” Kao i u procesu versajskih
          ratnih odšteta nakon Prvog svjetskog rata, koji su uveli anglo-američki
          bankari, dugovi nerazvijenih zemalja bili su samo sredstvo za uspostavu
          stvarne privredne kontrole nad suverenim državama u cjelini. Blazirani su
          njujorški bankari zaključili da se nemaju razloga bojati nemoćnih zemalja
          Latinske Amerike i Afrike. Na kraju krajeva, posao je posao.7
            U svibnju 1986. jedna je studija, koju su pripremili Vladini dužnosnici
          za  Zajednički  odbor  za  gospodarstvo  američkog  Kongresa  na  temu
          “Posljedice latinsko-američke dužničke krize na američko gospodartvo”,
          skrenula pozornost na neke odd zabrinjavajućih aspegata rješavanja toga
          problema od  strane  Reaganove Vlade. To  je  izvješće  iznijelo  podatke  o
          zastrašujućem smanjenju radnih mjesta u Americi i o ogromnom smanjenju
          izvoza, jer su strahotne mjere štednje MMF-a prisilile Latinsku Ameriku
          da praktički obustavi uvoz industrijskih i drugih proizvoda kako bi mogla
          otplaćivati dug. Autori toga izvješća napisali su da “sada postaje jasno da
          je Vladina politika otišla iznad i izvan onoga što je bilo potrebno učiniti
          u  cilju  zaštite  banaka  od  nesolventnosti...  Reaganova  je Vlada  rješavala
          dužničku krizu tako da je ustvari nagrađivala one institucije koje su igrale
          glavnu ulogu u stvaranju te krize, a kažnjavala je one dijelove američkog
          gospodarstva koji nisu imali nikakvu ulogu u stvaranju dužničke krize”. Ta
          je studija bila hitno pokopana.
            Prema  proračunima  njujorške  kompanije  Morgan  Guaranty  Trust,
          odljev kapitala iz zemalja Trećeg svijeta u “sigurna utočišta” u Americi i
          drugim zemljama kreditorima iznosio je najmanje daljnjih 123 milijarde
          dolara u desetljeću do 1985. godine. Nekoliko je velikih američkih banaka
          i investicijskih tvrtki otvorilo urede u gradovima poput Bogote, Medellina
          i u drugim mjestima Latinske Amerike kako bi zaradile na pomaganju


                                                                     235
   230   231   232   233   234   235   236   237   238   239   240