Page 39 - William Engdahl - Stoljeće Rata
P. 39

Godine  1888.,  pod  vodstvom  Deutsche  Banke,  jedan  je  konzorcij
          dobio koncesiju za izgradnju i održavanje željeznice koja povezuje Haidar-
          Paschu, blizu Istambula, i Angoru. Kompanija je dobila ime Anatolian
          Railway  Company  (Anatolska  željeznička  kompanija).  Osim  Nijemaca
          dioničari su joj bili i Austrijanci i Talijani, a mali dionički kapital imali su i
          Englezi. Izgradnja je tako dobro napredovala da je ta dionica završena prije
          roka, pa je izgradnja nastavljena sve do Konje prema jugu.
            Do  1896.  godine  otvorena  je  željeznička  linija  koja  je  povezivala
          Berlin i Koniju, smještenu duboko u unutrašnjosti Turske, na anatolskim
          visoravnima. Dio pruge dugačak nekih 1.000 kilometara bio je izgrađen
          za  manje  od  8  godina  u  tom  gospodarski  pustom  predjelu.  Na  vidiku
          te moderne transportne infrastrukture pojavile su se stare bogate doline
          rijeka Tigrisa i Eufrata. Sva željeznička infrastruktura koja je do tada bila
          izgrađena na Srednjem Istoku, bila je britanska ili francuska. Sve su to
          bile jako male dionice u Siriji i drugdje, koje su povezivale ključne lučke
          gradove. Nije bilo ni jedne koja bi ogromnim predjelima u unutrašnjosti
          otvorila put za modernu industrijalizaciju.
            Po prvi je puta željeznica osigurala Istambulu i Otomanskom Carstvu
          vitalnu modernu gospodarsku povezanost s cijelom njihovom unutrašnjosti
          u Aziji. Kad željeznička linija dođe do Bagdada i malo dalje do Kuvajta,
          bit  će  to  najjeftinija  i  najbrža  veza  između  Europe  i  cijeloga  Indijskog
          potkontinenta, svjetska željeznička veza prvoga reda.
            S engleske je strane baš u tome i bio problem. “Ako se projekt ‘Berlin-
          Bagdad’  ostvari,  ogromno  će  područje,  koje  proizvodi  gospodarska
          bogatstva svih vrsta i koje se ne može napasti s mora, biti ujedinjeno pod
          njemačkom vlasti,” upozorio je R. G. D. Laffan, koji je u to vrijeme bio
          stariji vojni savjetnik pri srpskoj vojski.
            “Rusija  će  time  biti  odsječena  od  svojih  zapadnih  prijatelja,  Velike
          Britanije i Francuske”, dodaje Laffan. “Njemačkoj i turskoj vojsci bit će na
          dometu naši interesi u Egiptu, a iz Perzijskog će zaljeva biti ugroženo naše
          indijsko carstvo. Luka Alexandretta i kontrola u Dardanelima ubrzo će
          Njemačkoj omogućiti ogromnu pomorsku moć na Mediteranu.”5
            Laffan je ciljao na britansku strategiju sabotiranja pruge Berlin-Bagdad.
          “Samo jednim pogledom na zemljovid svijeta vidi se lanac zemalja koje
          se prostiru od Berlina do Bagdada. Njemačko Carstvo, Austro-Ugarsko
          Carstvo, Bugarska, Turska. Samo jedan mali komad zemlje presijeca taj



                                                                      39
   34   35   36   37   38   39   40   41   42   43   44