Page 70 - William Engdahl - Stoljeće Rata
P. 70
F. William Engdahl: Stoljeće rata
otplovljavale na britansku obalu. Kao jedini predstavnik Morgan je
uzimao proviziju od 2% na neto cijenu svih odaslanih dobara. Posao je
tako narastao da je Morgan angažirao E. R. Stettiniusa, koji će kasnije
postati američkim ministrom vanjskih poslova, kao svoga starijeg partnera
da vodi ratne nabavke toga posla koji je postajao kolosalan.
Sva je ta djelatnost strogo kršila međunarodni zakon u pogledu
neutralnih zemalja, koji je zabranjivao zaraćenim stranama gradnju
opskrbnih baza u neutralnim zemljama. U jednoj je kasnijoj istrazi
američkog Senata sam Morgan optužen za prekomjernu zaradu i za
usmjeravanje poslova nabavke ratnih potrepština na one firme u kojima su
njegovi partneri imali interese. Do godine 1917. britansko je Ministarstvo
rata odaslalo narudžaba u ukupnoj vrijednosti od više od 20.000.000.000
dolara, sve preko kuće Morgan. U taj iznos nisu uključeni izravni krediti
koje su podigle Britanija, Francuska i njihove saveznice, opet preko
Morgana i njegova njujorškoga financijskog koncerna.
Godine 1915. američki je ministar financija McAdoo uspio uvjeriti
nervoznoga predsjednika Wilsona da su ti privatni američki krediti
potrebni radi “održavanja američkog izvoza”. Izvoz je nastavljen. 1915.
godine američki se izvoz u Britaniju povećao za 68% u odnosu na 1913.
godinu. Do američkog ulaska u rat 1917. na strani Britanije sile Antante
podigle su kredita u iznosu od oko 1.250.000.000 dolara od Privatnih
kuća Morgan, Citibank i drugih velikih njujorških investicijskih kuća,
što je bila zastrašujuća svota u to vrijeme. Morganov odnos s financijskim
moćnicima novoosnovane Njujorške banke za federalne rezerve (New York
Federal Reserve Bank), pod vodstvom nekadašnjega Morganova bankara,
guvernera Benjamina Stronga, bio je od presudne važnosti za uspješno
mobiliziranje privatne financijske moći. Čak je i u tim uslovima tome
riskantnom poslovanju nekoliko puta zaprijetila propast.
Prijetnja od britanskog sloma u januaru 1917., nakon što je Rusija
istupila iz rata zbog ratom izazvane privredne iscrpljenosti, bila je više nego
dovoljan poticaj Morganu i njegovu njujorškom financijskom krugu da
poduzme združenu propagandu i druga sredstva.
Učinili su to uz pomnu potporu najviših dužnosnika britanske tajne
službe i prijateljskih američkih novina, nakon čega je postalo jasno da
ništa do američkog ulaska u rat neće spriječiti opasnost koja je u Europi
prijetila Morganu i njegovim europskim partnerima. Pobrinuli su se da
Amerika ude u rat na “pravoj” strani, u obranu britanskih interesa. Da nisu
70