Page 73 - William Engdahl - Stoljeće Rata
P. 73
član tajnog Okruglog stola ili kruga pobornika “novoga Carstva” oko
Balfoura, Milner i drugi predložili su organiziranje Kraljevskoga instituta
za međunarodne odnose, za vrijeme jednog privatnog skupa koji se održao
usred versajskih pregovora, u hotelu Majestic, 30. maja 1919. Na tom su
osnivačkom sastanku bili Philip Kerr (lord Lothian), lord Robert Cecil
i drugi članovi Okruglog stola. Prvi je nominalni zadatak toga novoga
instituta bio da napiše “službenu” historija Versajske mirovne konferencije.
Institut je dobio početna sredstva od 2.000 funta od Thomasa Lamonta i
J. P. Morgana. Prvi je profesionalni zaposlenik toga Instituta bio Arnold
J. Tovnbee.
Taj je isti krug u Versaillesu odlučio osnovati i američku podružnicu
toga londonskog Instituta, koja će dobiti ime Njujorško vijeće za
inozemne odnose (New York Council on Foreign Relations), radi da
se prikriju njegove tijesne veze s britanskim Institutom. U početku je
Njujorško vijeće bilo sastavljeno skoro u potpunosti od Morganovih ljudi
i financirano Morganovim novcem. Osnivači su se nadali da će ta veza
poslužiti za ujedinjenje američkih interesa s engleskim interesima nakon
Versaillesa. Međutim, to se ipak neće dogoditi tokom sljedećih nekoliko
godina.4
Bilo je potrebno cijelo desetljeće, tj. 1920-e godine, često žučljivih,
skoro ratnih sukoba oko uslova vraćanja ratnih dugova, trgovinskih
sporazuma, pomorskih dogovora, pariteta novoga zlatnog standarda i, što je
najznačajnije, oko kontrole netaknutih naftnih područja svijeta, dok anglo-
američki kondominij nije poprimio današnje oblike i dok nije zaživjela
politika sloge između krugova Morganova Vijeća za inozemne odnose
i londonskog Kraljevskog instituta. Godine 1922. John Foster Dulles,
odvjetnik s Wall Streeta, ključni sudionik na versajskim pregovorima,
autor Članka 231. Versajskog sporazuma o sramotnoj njemačkoj “klauzuli
ratne krivice”, pisao je u časopisu Vijeća za inozemne odnose, Foreign
Affairs, o razmišljanjima Morgana i njegovih njujorških bankara. Bilo je
jako jednostavno, rekao je: “Ne može biti rata bez gubitaka. Gubici se
mjere u dugovima. Dug poprima različite oblike - unutarnji, ratne štete,
među Saveznicima itd., i obično je u obliku obveznica ili novčanica”.
Dulles je izračunao da Britanija i druge sile Saveznice duguju
Sjedinjenim Državama 12.500.000.000 dolara po kamatnoj stopi od 5%. S
druge strane, Britaniji, Francuskoj i drugim zemljama Antante Njemačka,
prema zahtjevima iz Versaillesa, duguje 33.000.000.000 dolara.
73