Page 74 - William Engdahl - Stoljeće Rata
P. 74

F. William Engdahl: Stoljeće rata

            Te su brojke u to vrijeme bile izvan dometa ljudske mašte. Ta je svota,
          132 milijarde zlatnih maraka, konačno utvrđena u svibnju 1921. godine.
          Njemačkoj je dan ultimatum da u roku od šest dana prihvati tu odluku, a
          ako odbije, industrijska će Ruhrska pokrajina biti vojno okupirana. Ovo će
          se drugo pitanje, pitanje Ruhrske pokrajine, uskoro ponovno pojaviti, a u
          njegovoj je pozadini odlučujuću ulogu igrala globalna bitka za naftu.
            Njemačka je, kao glavna meta versajskih pregovora, izgubila i značajne
          izvore  sirovina,  jer  su  joj  u  Versaillesu  oduzeti  svi  kolonijalni  posjedi.
          Oduzet  joj  je  i  udio  od  25%  dionica  u  poduzeću  Turkish  Patroleum
          Gesellschaft, koji je u konačnici predan Francuskoj i Engleskoj.
            Američki je Kongres odbio potpisati Versajski sporazum i onaj njegov
          dio  koji  se  zvao  Liga  naroda,  koja  je  taj  sporazum  trebala  provoditi,
          ali  su  Morgan  i  osovina  Njujorške  banke  za  federalne  rezerve  nastavili
          vladati  financijskom sudbinom Europe u poslijeratnom razdoblju.
          Teret njemačkoga duga za ratne štete, zajedno s međusobnim dugovima
          država “pobjednica” - ratnim dugovima Francuske, Italije i Belgije prema
          Britaniji,  a  Britanije  prema  Sjedinjenim  Državama,  prevladavao  je
          ukupnom svjetskom financijskom i monetarnom politikom od 1919. pa
          sve do sloma na Wall Streetu u oktobru 1929.
            Cijela  je  piramida  postversajskih  međunarodnih  financija bila
          podignuta  na  zdanju  kaznene  strukture  ratnih  dugova.  Morgan  i  u  to
          vrijeme moćne njujorške banke odbili su prihvatiti kompromis po pitanju
          ratnih dugova.
            Teret ukupnih europskih ratnih dugova bio je tako velik da su njegova
          godišnja potraživanja na području svjetskog financijskog sistema tokom
          1920-ih godina bila veća od ukupne godišnje vanjske trgovine Sjedinjenih
          Država. Njujorški su međunarodni bankarski krugovi preusmjerili tokove
          svjetskoga kapitala u opsluživanje toga zastrašujućeg duga. Opsluživanje
          je duga provođeno na uštrb krajnje potrebnih investicija za izgradnju i
          modernizaciju ratom opustošenih gospodarstava Europe.
            J. P. Morgan & Co. bili su u prednosti nad uništenim gospodarstvom
          Europe,  kojemu  su  njujorški  krediti  mogli  diktirati  uslove.  Po  njima
          je zarada od kredita danih europskim zemljama bila veća od dobiti od
          investicija  u  gospodarski  razvitak  Amerike  poslije  rata.  Njujorški  su
          financijski interesi oko Morgana i Njujorške banke za federalne rezerve,
          kojom  je  rukovodio  Morganov  čovjek  Benjamin  Strong,  namjerno



          74
   69   70   71   72   73   74   75   76   77   78   79