Page 89 - William Engdahl - Stoljeće Rata
P. 89
će njemačkoj industriji dopustiti da se ponovno uzdigne unapređenjem
izvoza teške industrije u Sovjetsku Rusiju.
Od Versajskog sporazuma financiranje je deficita bila prijeka potreba
njemačke Vlade u uslovima uništenoga njemačkog poslijeratnog
gospodarstva. Reichsbanka je ustvari tiskala novac za pokriće državnoga
deficita, što je dovelo do situacije u kojoj je količina novca u opticaju rasla
brže od proizvodnje u njemačkom gospodarstvu tokom 1920-ih godina.
Neizbježan je rezultat bila inflacija, a drugih mogućnosti nije bilo, osim
nacionalnog gospodarskog samoubojstva.
Rathenau je dobro znao da su sami troškovi neuspješnoga rata već
posijali sjeme opasne inflacije u gospodarstvu. Godine 1919. paritet je
zlata prema njemačkoj marki već bio pao na polovicu predratnoga pariteta.
Službene su statistike pokazivale da je rat izazvao povećanje cijena na veliko
od 150%, a cijene na crnom tržištu bile su još više. Rat se financirao putem
ogromne zaduženosti države kod njemačkog stanovništva. Za razliku od
Britanije, koja je imala mogućnost financirati svoje ratne troškove iz
inozemnih izvora, osobito od J. P. Morgana & Company iz New Yorku,
Njemačkoj nisu bila dostupna ta velika kreditna tržišta.
Nadalje, nakon rata savezničke su zemlje pobjednice sistemski oduzele
Njemačkoj vitalna gospodarska dobra. Sve njezine vrijedne kolonije,
osobito Tanganjiku i Jugozapadnu Afriku, uzeli su Britanci. Nestalo je i
rastućih gospodarskih tržišta Osmanlijskog Carstva, koja su se otvarala
gradnjom bagdadske željeznice. U samoj je Njemačkoj izgubljen
najvrjedniji izvor željezne rude potrebne za industriju čelika, u pokrajini
Alsace-Loraine i u istočnim predjelima, uključujući Šleziju, bogatu
mineralima i poljoprivredom. Kao posljedica Versaillesa, Njemačka je
izgubila 75% svoje željezne rude, 68% cinka, 26% uglja. Nestalo je
i alzaške tekstilne industrije i rudnika potaše (tj. pepeljike ili kalijeva
karbonata). Savezničke su sile u Versaillesu oduzele Njemačkoj cijelu
njezinu trgovačku flotu, petinu riječne flote, četvrtinu ribarske flote,
5.000 lokomotiva, 150.000 željezničkih vagona i 5.000 kamiona. Sve se to
opravdavalo dijelom ubiranja još neutvrđenih njemačkih ratnih “odšteta”.
U svibnju 1921. sastao se Saveznički odbor za naknadu šteta i sastavio
ono što je nazvano Londonskim ultimatumom, tj. “konačan” plan isplate
na ime šteta, koji se zahtijevao od Njemačke. Njime je utvrđen njemački
dug za ratne štete pobjedničkim saveznicima u astronomskom iznosu od
132 milijarde zlatnih maraka, svota za koju je čak i britanski stručnjak
89